AKO je danas netko u ovoj zemlji rekao nešto glupo, to je šef zagrebačke Vodoopskrbe Marin Galijot povodom ponovnog pucanja vodovoda: "Možda smo bili zločesti pa nas Bog kažnjava." Upetljati utjecaj nadnaravne sile na pucanje preko pola stoljeća starog vodovoda je i dodatno uvredljivo, i prema građanima i prema vjernicima.
Zagreb je pokazao desetljeća nebrige za infrastrukturu – desetljeća u kojima su komunalne, gradske i tko zna koje sve firme rasle, a ono na čemu se temelji suvremeni grad, vodovod, kanalizacija, promet i drugo, ostalo je na razini otprilike još od kada je Tito vodio ovu zemlju.
Birače nije bilo briga gdje je novac
Zagreb se za vodovod zadužio već daleke 2007. godine. Index je o tome pisao u studenome prošle godine: "Prošlo je više od 13 godina otkako je Zagrebački holding na Londonskoj burzi izdao 300 milijuna eura obveznica, obećavši da će tim novcem obnoviti i proširiti vodovod, kanalizaciju i plinsku mrežu. (…) U rujnu 2009. godine otkriveni su dokumenti koji su pokazivali kako je novac trošen. Samo 4.8 milijuna kuna potrošeno je na vodovod." Cijeli članak kolege Mazzocca o tome možete pročitati ovdje.
Novac je dobiven, novac je potrošen za plaće i tko zna što drugo, vodovod nije obnovljen, no, osim ponekog novinara, čini se da stvar nikoga nije previše zanimala. Štoviše, od 2007. i dalje je ista ekipa nekoliko puta dobivala izbore, moguće je da bi ih dobila ponovno da se biologija nije umiješala, pa je Milan Bandić iznenada umro.
Infrastruktura je propadala dok se trošilo na fontane i uhljebe
Infrastruktura je svo ovo vrijeme išla prirodnim tijekom – kada se nešto ne obnavlja, a na to se dodaje sve više objekata, onda dođe do točke kada sustav to više ne može izdržati. Za vodovodne cijevi se itekako znalo da su loše (imamo i podatke o gubicima u vodovodima), no dok se zapošljavalo i dijelilo plaće po gradskim firmama, gradilo fontane i trošilo na sve i svašta, nikoga nije previše bilo briga dok je voda stizala bez većih problema.
Cijela država je infrastrukturno zapuštena – osim autoceste teško se možemo sjetiti nekog uspješnog primjera, a drugih, onih loših, puno je više. Split-Omiš ljeti se vozite koliko vam avionom treba negdje do Londona. Vlak od Ivanić-Grada do Zagreba vozi preko 50 minuta nekih 38 kilometara pruge.
U samom Zagrebu su sagrađena cijela naselja a da tramvajska mreža nije proširena. To znači da čak i iz velikih naselja tipa Laništa morate presjedati. Kada onim hladnim, sivim jutrima u studenome čekate svoju kombinaciju autobusa i tramvaja, brzo ćete stvar riješiti tako da kupite automobil i time još povećate gužvu na ionako pretrpanim cestama. Možete se naravno sjetiti Pelješkog mosta kao pozitivnog primjera, ali njega rade Kinezi europskim novcem.
Problem starih vodovoda nije problem Božje volje, nego neodržavanja. Problem gužvi na cestama je u tome što je javni prijevoz loš i ne, neće građani koristiti ZET jer ih gradonačelnik zamoli, već će ga koristiti ako bude brz i učinkovit.
Je li Tomašević spreman na stvarne promjene?
Ono što je bilo – ne možemo mijenjati. No postavlja se jedno drugo pitanje – jesu li Tomislav Tomašević i ekipa koju vodi spremni na stvarne promjene? Građani Zagreba plaćaju najveći prirez u državi, a komunalni standard im je niži od gradova u kojima je prirez nula. Građani Zagreba su izabrali i novu vlast upravo jer žele promjene. Nova vlast je sigurno iskrenija, otvorenija, transparentnija i suvremenija od onoga što smo imali. S mnogim izjavama gradonačelnika Tomaševića se svakako možemo složiti.
No pitanje je je li nova vlast spremna na stvarne reforme. Ogroman dio novca ide na plaće službenika grada, gradskih ustanova i gradskih firmi – i ta se davanja smatraju "zadanim", zato je i rebalans gradskog proračuna skroman i prilično kozmetički. Ako se nova vlast ne uhvati drugog modela upravljanja gradom, a pri tome mislimo na zadržavanje u gradskom vlasništvu samo osnovne infrastrukture, bitno smanjivanje broja radnika koji dobivaju plaću od gradskog proračuna neposredno ili posredno – onda neće biti ni nekih većih promjena.
Zagreb bi mogao izgledati kao polovni auto bez kočnica, ali smo mu nabacili novi lak
Tomašević je dobivši mandat dobio i nered, zapuštenost i neučinkovitost. Uvođenje više transparentnosti, smanjivanje broja službenih automobila i jasna i poštena politika javne nabave i natječaja za zakup gradskih prostora odlične su, ali nedovoljne mjere. Treba prebaciti hrpu poslova na privatne ugovorne partnere (što Možemo po svom političkom profilu baš i ne voli), treba osloboditi milijune kuna iz "zadanih" kako bi se mogli usmjeriti u razvoj. Inače, Zagreb će izgledati kao polovni automobil kojemu curi ulje i ne rade kočnice, ali smo si priuštili novi sjajni lak.
Većina onoga što su Tomašević i njegova ekipa napravili je pozitivno i naravno da on ne može biti kriv za neodržavanje vodovodne mreže i neodgovarajući javni prijevoz. No, ako ne krene puno odlučnije u reforme, njegovo upravljanje gradom ćemo pamtiti kao izgubljene godine. Ukratko, gradonačelniče Tomaševiću – dobili se mandat za promjene, prave, istinske, ne kozmetičke, i to povjerenje građana iskoristite. Nemamo više puno vremena za čekanje.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala