NOGOMET, najpopularniji sport na svijetu, nije samo igra. Za mnoge, on je strast, kultura, svjetonazor, pa čak i način života. Međutim, nogometno navijanje često prati tamna strana: huliganstvo, nasilje i radikalne ideologije poput desnih i lijevih ekstremizama.
Što uzrokuje takvo ponašanje i što se može učiniti kako bi se ono suzbilo?
Huliganstvo u nogometu nije od jučer
Huliganstvo u nogometu datira još iz 19. stoljeća, a u moderno doba ono je postalo ozbiljan društveni problem. Primjeri nasilja u nogometnom navijanju su brojni, a uključuju sukobe među navijačima, napade na igrače i suce, pa čak i ozbiljne incidente s tragičnim posljedicama.
Jedan od najpoznatijih primjera je katastrofa na stadionu Heysel u Belgiji 1985., kada je tijekom finala Kupa europskih prvaka između Juventusa i Liverpoola poginulo 39 ljudi. U recentnijoj povijesti sjećamo se sukoba Dinamovih i AEK-ovih navijača u Ateni u kojima je 7. kolovoza 2023. ubijen jedan 29-godišnji Grk.
Problem nije u nasilnosti sporta
Enciklopedija Britanica piše da je nasilje navijača često snažnije povezano s profilom navijačkih skupina nego sa specifičnom prirodom samog sporta. Drugim riječima, navijači nisu nasilni zato što je sport nasilan. Primjerice, nogomet je kao sport manje nasilan od ragbija, međutim, nogometni huliganizam postao je svjetski fenomen, dok je nasilje navijača grubljeg ragbija, s obzirom na to da ga uglavnom prati klasa obrazovanijih ljudi, minimalno.
Identitet i plemenska povezanost
Sociologija i psihologija navijačkog ponašanja ukazuju da ono ima prirodu "plemenske povezanosti", u kojoj se pojedinci snažno poistovjećuju s grupom na način koji može dovesti do nasilnog ponašanja prema suparničkim navijačima.
Jedna studija, objavljena u časopisu Evolution & Human Behaviour, koja je obuhvatila 465 brazilskih navijača i poznatih huligana, otkrila je da članovi supernavijačkih skupina izvan nogometa nisu osobito disfunkcionalni i asocijalni, bez osjećaja samopoštovanja, kako se to može činiti. Štoviše, poznato je da se navijači nerijetko uključuju u razne humanitarne akcije kao što je davanje krvi...
Vodeća autorica studije dr. Martha Newson iz Oxfordovog centra za antropologiju i um rekla je da njihovi rezultati pokazuju da je "nogometno nasilno ponašanje gotovo u potpunosti usmjereno prema onima koji se smatraju prijetnjom - obično prema suparničkim navijačima ili ponekad policiji."
"Sudjelovanje u supernavijačkoj skupini ljudi kojima je strastveno stalo do nogometa automatski podiže ulog i faktor je nogometnog nasilja. Ne samo zato što su ti navijači skloniji biti predani svojoj skupini, već i zato što su skloni iskusiti najopasnija okruženja, primjerice, zlostavljanje od strane protivnika, pa je još vjerojatnije da će biti 'na straži' i spremni za borbu", tumači Newson.
Deindividualizacija
Teorija deindividuacije Philipa Zimbarda pruža određene uvide u to kako grupna dinamika može facilitirati nasilje među nogometnim navijačima. Prema toj teoriji deindividuacija je stanje u kojem osoba postaje toliko uronjena u norme grupe da gubi osjećaj identiteta i osobne odgovornosti.
Tu anonimnost dovodi do gubitka unutarnjih ograničenja, samoidentiteta i odgovornosti za vlastito ponašanje i minimizira zabrinutost oko procjena koje dolaze od drugih te slabi normalne kontrole temeljene na osjećajima krivnje, srama ili straha.
Utjecaj radikalnih ideologija
Na stadionima diljem Europe, osobito u istočnoj Europi, često se mogu vidjeti simboli radikalnih ideologija, uključujući nacističke. Oni su vrlo prisutni u hrvatskoj navijačkoj ikonografiji.
Dr. sc. Krešimir Krolo s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru kaže da na klupskoj nogometnoj sceni, odnosno europskoj ultras sceni, uglavnom dominira nacionalistički, često radikalno desni ideološki diskurs. "Ovo posebno vrijedi za istočni dio Europe, gdje je, osim desnog ideološkog radikalizma, u nekim državama dio ultras skupina također u službi vladajućih struktura, primjerice u Mađarskoj, Srbiji Rusiji i Bugarskoj", kaže Krolo.
Postoje i lijevi ultrasi
No, ističe da postoje i lijevo orijentirani ultrasi poput navijača hamburškog St.Paulija, Green Brigade Celtica iz Glasgowa te navijača Livorna i AEK-a iz Atene.
"Nasilje između ultras skupina kao dio ritualnih praksi unutar ove subkulture normirano je nepisanim pravilima te rijetko završava tragično. No ako dobije dodatnu komponentu koja nadilazi subkulturne okvire, poput oštrih svjetonazorskih i identitetskih razlika kao što su politička orijentacija, nacionalnost, rasa, religija te povijest ratnih sukoba i netrpeljivosti, onda u takvim sukobima više nema rivala ili suparnika, već samo smrtnih neprijatelja, što uvelike povećava vjerojatnost teškog nasilja", upozorava Krolo.
Natjecanja reprezentacija su manje rizična
Velika nogometna natjecanja reprezentacija u posljednjih su nekoliko ciklusa bila lišena sukoba kakvi se mogu vidjeti kada je u pitanju klupski nogomet. No Krolo ističe da to ne znači da ne postoje utakmice reprezentacija visokog rizika.
"Pokušajmo zamisliti kako bi to izgledalo na prvenstvu da UEFA uredi da u istoj skupini igraju Srbija, Hrvatska i Albanija. Valja pritom naglasiti da nasilje i netrpeljivost ne moraju generirati jezgre ultras skupina koje su se homogenizirale kako bi bodrile nacionalnu reprezentaciju. Primjerice, velika većina domaćih ultras skupina donedavno je bojkotirala odlaske na utakmice hrvatske reprezentacije zbog neslaganja s načinom upravljanja Hrvatskim nogometnim savezom i domaćom ligom, no ekstremističkih je incidenata svejedno bilo, iako bismo ih više mogli okarakterizirati sporadičnim, ne i sustavnim obrascem ponašanja. Dakle, nekad su takvi oblici nasilja proizvod širih društvenih struktura i okolnosti, odnosno ne mogu se uvijek i isključivo pripisati ultras skupinama kako to javnost često voli brzopleto zaključiti", tumači.
Banalni nacionalizam
Krolo ističe da u navijanju također postoji nešto što je sociolog Ivan Burić u blogu o EURO-u 2024 okarakterizirao kao "banalni nacionalizam."
"Ta banalnost najbolje se očitovala u sukobu navijača talijanske i albanske reprezentacije u kojem su albanski navijači pred talijanskim prelomili špagete na pola, što se u stereotipnim predodžbama talijanske kulture smatra smrtnim grijehom. Dakle, riječ je i o banalizaciji ritualnog nasilja, ali samo zato što jednostavno nije riječ o radničkoj jezgri navijačke kulture, već o navijačima koji pohode spektakle i nisu duboko uronjeni u taj tip subkulturne identifikacije. To ipak ne znači da tu nema i ekstremizama jer su već na stadionima zabilježene pjesme i obilježja koja su sve samo ne banalna", kaže Krolo.
Kako smanjiti navijačko nasilje?
Prema Britannici, najučinkovitije sredstvo za smanjenje razine navijačkog nasilja istovremeno je i najjednostavnije: ukinuti "terase" na kojima gledatelji stoje i osigurati sjedeća mjesta za sve vlasnike ulaznica te onemogućiti konzumaciju alkohola.
Margaret Thatcher, bivša britanska premijerka, bila je poznata po svojoj odlučnosti u borbi protiv nogometnog huliganstva. Ona je 1989. uvođenjem zakona kao što su Football Spectators Act uspjela smanjiti nasilje na stadionima u Velikoj Britaniji. Taj je zakon uključivao strože kazne za huligane, zabrane ulaska na stadione i jačanje policijske prisutnosti.
"Nasilje se seli sa stadiona"
No Krolo ističe da je tu ključni problem dislokacija, odnosno premještanje nasilja sa i oko stadiona na ulice, trgove, naplatne kućice ili benzinske postaje.
"Danas kod navijačkih skupina vidimo adaptaciju na pokušaje kontroliranja različitih simboličkih, ali i materijalnih oblika ritualnog nasilja. Ako već nema spontanog nasilja na stadionima, onda će ga navijači dogovarati na drugim javnim prostorima i površinama. Dakle, sve veći oblik kontrole, ali i nastojanje da se pretvaranjem nogometa u goli potrošački spektakl za imućnije reducira sudjelovanje nižih društvenih slojeva, a time i nasilje, dovelo je do regrupiranja u navijačkoj kulturi koja pronalazi nove načine kako isprovocirati dominantni kulturni i vrijednosni narativ te pokazati sve veći otpor protiv takve nogometne kulture koja uništava povezanost tog sporta s njegovim korijenima, odnosno, nazovimo to tako s radnim narodom.
Nadalje, valja nadodati kako navijači nisu homogena skupina, već se razlikuju s obzirom na ciljeve i intenzitet vezanosti uz navijanje. Primjerice, često su najmilitantnije skupine uglavnom grupe od 150 do 200 pripadnika koje karakterizira visoka unutar grupna solidarnost i homogenizacija, a koji su najzaslužniji za izravni dio nasilnog ponašanja. No, postoje jednako tako strastveni navijači koji su više orijentirani na simboličku razinu ritualnog nasilja, ali ne toliko da im je to važnije od kluba ili nacionalne reprezentacije. Na kraju, postoji i široki skup prigodnih navijača koji se identitetski vežu uz klub ili reprezentaciju, ali ne do te mjere da će žrtvovati svoje slobodno vrijeme ili druge resurse kako bi bodrili momčad.
Ako biste tražili najadekvatniju paralelu, pogotovo s obzirom na to da je navijanje za određeni klub ili reprezentaciju slično religijskom iskustvu i normama, navijačka struktura je slična strukturi vjernika u nekom društvu. Primjerice, kao što postoje uvjereni vjernici, pa čak i militantni vjernici, oni su daleko od toga da predstavljaju prosjek strukture vjernika", zaključuje Krolo.
***
Knjigu Indexovog znanstvenog novinara Nenada Jarića Dauenhauera, koja tematizira najkontroverznije i najzanimljivije teme u znanosti poput klimatskih promjena, pseudoznanosti, pandemije, GMO-a i nuklearki, možete nabaviti ovdje.
Knjiga se sastoji od tekstova našeg novinara objavljenih kroz više godina rada na Indexu.
Objavljuje Index Vijesti u Subota, 5. studenoga 2022.