NEDAVNA izjava Dražena Oreščanina tijekom gostovanja na RTL-u - kada je rekao da, ako ima novca u proračunu za uhljebe, onda ima i za nadoknadu štete "onima koji ih hrane" - rasplamsala je javnu raspravu o uhljebima. Na nju je reagirao Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika, tražeći javnu ispriku zbog korištenja izraza "uhljeb".
Iako je Sindikat to tako protumačio, Oreščanin nije sve javne zaposlenike nazvao uhljebima. To bi bilo ne samo maliciozno nego i krivo jer u 20% ukupno zaposlenih u Hrvatskoj koji čine javni sektor spadaju liječnici, učitelji, medicinske sestre i sl. Naravno da nisu ni svi zaposleni na administrativnim poslovima u javnom sektoru uhljebi. Ali, budimo realni, jedan veliki dio može se tako okarakterizirati pa tvrdnja "ima za naše drage uhljebe" nije kriva.
Nije tajna da imamo uhljebe
Cijela rasprava se može podijeliti u dva dijela: na troškove uhljeba i troškove djelomične kompenzacije troškova privatnog sektora kojem je prošle godine zabranjen ili ograničen rad te samim time mogućnost ostvarivanja prihoda za pokrivanje plaća i ostalih troškova poslovanja.
Po pitanju uhljeba je situacija relativno jasna svakoj osobi u Hrvatskoj. Nije tajna da se u javnom sektoru Hrvatske posao i funkcija dobivaju zahvaljujući nepotizmu, korupciji i stranačko-rodbinskom kadroviranju. No spomenimo neke podatke.
Hrvatska ima najviše birokrata
Prosjek u ukupnoj zaposlenosti koji se odnosi na državno-administrativni javni sektor na razini EU iznosi 6.9% (2016.). U Hrvatskoj se penje na 7.5%. Za usporedbu, sve skandinavske države imaju manji udio radnika u državno-administrativnom sektoru iako su poznate po velikom udjelu radnika u javnom sektoru. Razlog leži u tome što im postotak podiže relativno veliki broj učitelja, liječnika i medicinskih sestara na 1000 stanovnika. Primjerice, u Finskoj samo 5% od ukupnog broja radnika može se svrstati među radnike u državno-administrativnom sektoru. Znači, Hrvatska definitivno ima previše birokrata, a upravo je državna birokracija područje u kojem je najlakše ostvariti se kao uhljeb.
Rashodi za zaposlene u državnom proračunu RH stalno rastu. U vremenima najveće krize, između 2008. i 2015., dok su radnici u privatnom sektoru masovno gubili posao zbog usporavanja gospodarske aktivnosti, broj radnika i troškovi plaća javnog sektora su stagnirali ili rasli. U tome je velika prednost zaposlenja u javnom sektoru; jako je teško dobiti otkaz. U Hrvatskoj se ispod 4% radnika javnog sektora godišnje zamijeni novim radnicima, što je relativno malo. U Bugarskoj je obrtaj 15%, u Švedskoj 11%, u Ujedinjenom Kraljevstvu 9%, u Poljskoj 7%, a u jako birokratiziranoj Francuskoj, s velikim javnim sektorom i snažnim sindikatima, 6%. Budući da se ukupni broj radnika u javnom sektoru povećava, to je dosta snažan signal da se u Hrvatskoj ne izlazi iz javnog sektora jednom kada se u njega uđe.
Zašto se onda neki radnici u javnom sektoru žale da imaju male plaće?
Ako u javnom sektoru nema uhljeba i ako su potplaćeni, zašto ih toliko malo odlazi raditi u privatni sektor? Najnormalnija stvar je da oni koji su nezadovoljni radnim uvjetima, posebno plaćom, odlaze raditi u privatni sektor, gdje navodno mogu ostvariti puno bolju plaću i ostale radne uvjete. Ovako ispada da se žale na niske plaće, ali malo tko odlazi iz javnog sektora.
Realnost je ipak nešto drugačija. Kada se uzmu u obzir radni staž, obrazovanje, složenost posla, broj radnih sati itd., onda ispada da su radnici u javnom sektoru nešto bolje plaćeni od radnika u privatnom sektoru. Razlika se blago smanjuje iz godine u godinu, ali još uvijek vrijedi da su radnici u javnom sektoru u prosjeku 10-15% bolje plaćeni od radnika u privatnom sektoru. To je i ekonomski nelogično jer bi radnici u javnom sektoru trebali biti slabije plaćeni zbog toga što time plaćaju premiju na visoku sigurnost zaposlenja u odnosu na privatni sektor. To pravilo i vrijedi u većini razvijenih država. Radnici u javnom sektoru su nešto slabije plaćeni, ali im je posao sigurniji, a radnici u privatnom sektoru su bolje plaćeni, ali je veći rizik gubitka posla. U Hrvatskoj vrijedi da su radnici u javnom sektoru praktički sasvim osigurani od otkaza, a istodobno i bolje plaćeni. To znaju i radnici u javnom sektoru koji se žale na navodno niske plaće dok odbijaju dati otkaz i potražiti bolju plaću u privatnom sektoru.
Ali zašto je davanje novca iz proračuna privatnicima kojima je onemogućen ili otežan rad drugačije od davanja novaca uhljebima?
Upravo zbog toga što se ne radi o tome da privatnici žele da ih država financira dok ne rade, nego o tome da traže nadoknadu dijela troškova koji su nastali zbog toga što im je država u sklopu epidemioloških mjera zabranila, otežala i ograničila rad, a time i mogućnost pokrivanja troškova. Kompanije imaju dvije vrste troškova: fiksne i varijabilne. Varijabilni ovise o samom poslovanju, dakle, kada kompanija ne radi, nema ni varijabilnih troškova. Ali velik dio troškova je fiksan, što znači da ih kompanije trebaju podmiriti bez obzira na to rade li ili ne. U to, primjerice, spadaju najam, leasing, krediti i razni porezi.
Ako neće smanjivati broj radnika, tj. dijeliti otkaze, onda u to spadaju i troškovi plaća, tj. neto plaća te porezi i doprinosi. Čak i kada bi se redovito pokrivale plaće radnika dok se ne posluje, opet bi kompanija otišla u stečaj ako ne podmiruje fiksne troškove i time bi svi radnici automatski ostali bez posla. Ustvari se radi o tome da država pokriva troškove koji su nastali zbog njenih zabrana i ograničenja poslovanja jer bi u suprotnome uslijedio val otkaza, propasti firmi i nestanak velikog dijela gospodarstva. Iz tog razloga se ne mogu izjednačavati troškovi uhljeba i troškovi pokrivanja prisilno nametnutih troškova ili nemogućnosti pokrivanja troškova privatnog sektora. To vrijedi za ovu specifičnu situaciju, u kojoj je država zbog covid-mjera zabranila i ograničila rad nekim kompanijama, ne uvijek.
Radnici u javnom sektoru trebali bi shvatiti da visina njihovih plaća ovisi o prihodima državnog proračuna, a prihodi državnog proračuna ovise o snazi privatnog sektora. Država ne zarađuje te prihode sama po sebi, nego oporezivanjem kompanija i radnika u privatnom sektoru. Radnik u javnom sektoru dobiva plaću iz državnog proračuna, a to što je dio te plaće vratio u taj isti proračun ne znači da nije neto primatelj. Ako se iz proračuna izdvoji 100 kn za plaću zaposlenika, a on kroz poreze vrati 25 kn, ipak je proračun u minusu 75 kn, što se mora nadoknaditi iz poreza privatnog sektora.
Upravo bi radnici u javnom sektoru trebali biti stjegonoše zahtjeva za racionalizacijom javnog sektora i implementiranjem ekonomskih politika koje će dovesti do gospodarskog rasta, a posebno za prokazivanjem uhljeba i smanjivanjem njihova broja. Uhljebi smanjuju mogućnost države da podigne plaće u javnom sektoru, stoga bi se Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika trebao prvi boriti protiv njih.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala