Zašto Rusija uopće ima izbore?

 

RUSI će ove nedjelje izići na izbore. S obzirom na to da je pobjednik unaprijed poznat i da je Rusija demokracija samo na papiru, postavlja se pitanje - čemu čitava ova predstava? Zašto se Vladimir Putin jednostavno ne proglasi doživotnim predsjednikom?

 

Naravno, odgovor je prilično jasan, isti kao i za komunističke države 20. stoljeća koje su u svojem imenu imale epitete “narodna” i “demokratska” - Putinovom autokratskom režimu potreban je barem privid demokracije, kako za domaću, tako i za svjetsku publiku. Ovaj fenomen svjedoči o prestižu koji demokracija kao politički sustav ima danas, ali u isto vrijeme i o opasnosti od njenog potkopavanja i, u nedostatku bolje riječi, lažiranja. Umjesto “kraja povijesti” u obliku univerzalnog trijumfa liberalne demokracije nakon propasti komunizma i fašizma, danas nam prijeti njena zamjena sustavom koji nosi njeno ime i sadrži sve njene formalne procedure, ali nema veze s njenom suštinom. 

 

 

A putinizam je tu ogledni primjer. Kako piše slavni ruski šahovski velemajstor i disident Gari Kasparov u članku “Istina o Putinu” za američki list Weekly Standard, gotovo svaki element tvrdnje da će “18. ožujka popularni lider Rusije, Vladimir Putin, biti ponovo izabran za šestogodišnji predsjednički mandat” u biti je lažan. Putin je, ocjenjuje Kasparov, popularan na isti način na koji je restoran popularan ako je jedini u gradu i ako su svi drugi restorani spaljeni do temelja. Unatoč tome - ili upravo zbog toga - u nedjelju se u Rusiji neće održati izbori, ako izbore definiramo, kako sama riječ kaže, kao izbor između različitih kandidata za obnašanje vlasti u republici. Putinova vlast sličnija je vlasti careva i sovjetskih vođa nego funkciji predsjednika zapadnih demokracija.

 

Glavni cilj ovih izbora za Putinov režim nije njegova pobjeda, budući da je ona potpuno zagarantirana - i to ne u smislu te riječi koji se odnosi na Aleksandra Vučića u Srbiji, Viktora Orbana u Mađarskoj, pa u neku ruku i Andreja Plenkovića kod nas, kao lidera koji dominiraju političkom scenom u svojim zemljama, koji malo-pomalo grade kult ličnosti i prema kojima znatan dio nacionalnih medija ima sramotno poslušnički stav. Ne čak ni u smislu u kojem bi pobjeda bila zagarantirana Recepu Tayyipu Erdoganu u Turskoj ili Nicolasu Maduru u Venezueli, gdje vlasti ne prežu ni od krađe glasova i nasilne represije oporbe. Za razliku od njih, bilo kakva alternativa Putinovoj pobjedi na izborima u postojećim okolnostima nije ni teoretski zamisliva. 

 

Razlika između “demokracije” u Rusiji i one u Sadamovom Iraku, Siriji, Bjelorusiji, Kazahstanu ili Sjevernoj Koreji je samo u nijansama, odnosno postotku koji pobjednik dobiva - dok se u ovim diktaturama s igrokazom izbora postotak glasova za vječnog “predsjednika” kreće između 80 % i 100 %, u Rusiji se vrti oko nešto skromnije dvije trećine. Je li tome razlog Putinova suptilnost, relativno viši pluralizam u ruskom društvu ili oboje, na kraju krajeva je irelevantno - nije toliko bitno, jer rezultat je strogo kontroliran, kako u pogledu "inputa" (onih koji se smiju kandidirati), tako i u pogledu "outputa" (samih glasova koji se kradu ako je to potrebno). 

 

 

 

Stoga je glavni cilj Kremlja ostvariti što veću izlaznost na izborima kako bi osigurao kakav-takav privid demokratskog procesa na djelu. Metoda kojoj pritom pribjegava je dvostruka: s jedne strane, pritiskom na državne službenike, studente, javne ličnosti i druge građane Rusije da sudjeluju na predizbornim skupovima, naravno, da iziđu na same izbore. Kako izvještava Guardian, zaposlenici jedne moskovske tvrtke dobili su grupni e-mail u kojem im je naloženo da se “organiziraju u grupe ne manje od četvero i fotografiraju se kad dođu na stadion”, na Putinov predizborni skup 4. ožujka u Moskvi. Režirani skupovi, s pratećom koreografijom zastava, postera Velikog Vođe i revno skandiranih partijskih slogana uobičajena je tehnika autokratskih režima već desetljećima. Stoga je posebno neshvatljiva naivnost dijela vanjskih promatrača koji takve prizore, bilo u Rusiji, Siriji ili Sjevernoj Koreji, uzimaju zdravo za gotovo. 

 

 

Ali druga tehnika Putinovog režima njegov je svojevrsni izum: lažna oporba za lažne izbore. Kao što piše Kasparov, Kremlj je na ovim izborima uložio više vremena i resursa za promociju Putinovih protukandidata nego za njega samoga - Putin nije sudjelovao ni na jednom sučeljavanju, održao je jedan mlaki predizborni nastup, a program nije ni objavio. Što se “oporbe” tiče, Kremlj kao i na svakim izborima dosad koristi taktiku kandidiranja ekstremnog nacionalista s jedne strane i komunista s druge, između kojih se Putin može postaviti kao razumni srednji put. 

 

Naravno, i jedni i drugi su ustvari potpuno odani Putinu i nemaju nikakvih ambicija ni iluzija o tome da bi ga mogli zamijeniti na vlasti. Njihovo je da pokupe po desetak posto glasova i stvore iluziju višestranačja. O nadrealnosti ruskog političkog sustava dovoljno govori i da Vladimir Žirinovski, sumanuti kandidat ekstremne desnice koji se prvi put kandidirao još 1991. i koji već gotovo 30 godina zabavlja naciju izjavama poput one da će ruski znanstvenici potopiti Sjevernu Ameriku, dolazi iz Liberalno-demokratske stranke Rusije. Za razliku od njih, Komunistička partija Ruske Federacije bar je promijenila kandidata ove godine, pa umjesto njenog predsjednika Genadija Zjuganova, poslala Pavela Grudinjina.

 

 

Od prošlih izbora 2012. “izbor” je ipak nešto proširen, pa je Kremlj dopustio - ili naredio - kandidaturu i oligarhu Mihailu Prohorovu, koji je dobio cijelih 8 % glasova. Ove godine izborno Potemkinovo selo je najšarolikije dosad, s čak 7 kandidata osim Putina. Među njima, naravno, nije Boris Nemcov, koji je ubijen 2015. preko puta Kremlja, gdje vjerojatno ni mačka ne bi mogla biti ubijena, a da golemi obavještajni aparat to ne zna. Tu nije ni sam Gari Kasparov, koji je 2013. ispravno zaključio da mu nije pametno ostati u Rusiji ako želi sačuvati slobodu i/ili život. Nije tu ni daleko najžešći oporbeni lider Aleksej Navaljni, koji je predvodio čuvene masovne prosvjede zbog izborne prevare 2011. pod sloganom “Rusija bez Putina” i koji je i danas u stanju izvesti tisuće na ulice, unatoč drakonskim kaznama za “prosvjedovanje bez dozvole”.

 

Navaljni, koji je zatvoren i pušten toliko puta da vjerojatno ni sam ne zna broj, o fizičkim napadima Putinovih batinaša da ne govorimo, dobio je zabranu kandidature jer je 2013. osuđen za pronevjeru, iako mu je zatvorska kazna odmah suspendirana, a sama presuda oborena kao politički motivirana odmazda na Europskom sudu pravde. Kasparov je prigodno komentirao njegovo suđenje na sljedeći način: “I sudski i demokratski proces u Rusiji su razrađene lakrdije stvorene kako bi odvratile pozornost građanima doma i da bi pomogle zapadnim liderima u inozemstvu da izbjegnu suočavanje s neugodnom činjenicom da je Rusija ponovo postala policijska država.” Navaljni, inače žestoki kritičar korumpiranog režima koji naziva “strankom pokvarenjaka i lopova”, danas poziva svoje pristaše da bojkotiraju izbore, baš kako bi im oduzeli privid legitimiteta.

 

 

Umjesto navedenih, tu je “lojalni liberal”, kako ga Kasparov opisuje, Grigorij Javlinski iz stranke Jabloko, kao i Ksenija Sobčak, poznata kao “ruska Paris Hilton”. Sobčak je možda najzanimljiviji kandidat iz barem dvaju razloga: prvo, zato što, kao što se može vidjeti u fascinantnoj reportaži koju je snimio BBC, otvoreno tvrdi da se radi o “lažnim izborima”, čak se i šali da u Rusiji “ne možete odabrati svoje roditelje, svoj rod ni svog predsjednika”. Usto, ukazuje na apsurdne imovinske kartice prema kojima je ona bogatija od Putina, koji je prema nekim neslužbenim procjenama najbogatiji čovjek na svijetu, zahvaljujući basnoslovnom bogatstvu koje je navodno izvukao iz državnog proračuna i kapitala, zajedno s odanim režimskim oligarsima koji kupuju luksuzne nekretnine, nogometne klubove, medije i tvrtke po Londonu i drugim zapadnoeuropskim metropolama. 

 

 

Drugi razlog zbog kojeg je Sobčak zanimljiva, i koji u isto vrijeme baca priličnu sumnju na njenu autentičnost, njeno je rodoslovno stablo - njen pokojni otac je Anatolij Sobčak, Putinov politički mentor koji ga je postavio za svog zamjenika kad je devedesetih bio gradonačelnik Sankt Peterburga. Jedini put kad je Putin, poznat po svojoj špijunskoj hladnokrvnosti, plakao u javnosti bilo je na Sobčakovom sprovodu. Je li onda ova 36-godišnjakinja starleta koja je postala novinarka i aktivistkinja Putinov pijun, kako smatraju Navaljni i Kasparov, ili iskreni borac za normalnu Rusiju koja koristi svoju ulogu pijuna ne kako bi dobila izbore, kako sama kaže, nego kako bi rekla istinu o cijeloj igri?

 

Gotovo je nemoguće reći. I baš to pokazuje koliko je ruska politika nadrealna, u skladu s naslovom knjige Petera Pomeranceva “Ništa nije istina i sve je moguće”. Upravo kako Putin i njegova klika žele - dezorijentirani građanin, izložen svakodnevnoj poplavi najraznolikijih lažnih vijesti iz zemlje i iz svijeta, postaje pasivan i lakše prihvaća status quo: doživotnu vlast postmodernog ruskog cara kao manje zlo. Očinska figura koja, uza svu korupciju i represiju, barem nudi kakvu-takvu stabilnost i maglovito obećanje boljeg života i ponovno velike Majke Rusije. 

 

Ali tog zbunjenog i rezigniranog ruskog građanina ionako se ništa ne pita. Iziđe li na izbore u nedjelju, bit će samo dio koreografije ove pomno razrađene predstave. Kao što će biti, upozorava Kasparov, i svi oni zapadni državnici koji će nazvati Putina da mu čestitaju na “pobjedi” kao da se radi o bilo kakvom natjecanju, i svi svjetski mediji koji će izvještavati o čitavoj stvari kao da se radi o izborima, i kao da je Putin zaista predsjednik republike, a ne ono što je - diktator. 

 

O izravnoj opasnosti koju putinizam predstavlja drugim državama, bilo njihovom demokratskom sustavu kao u slučaju SAD-a, životima njenih stanovnika kao u aktualnom slučaju Velike Britanije i korištenja bojnog otrova na njenom tlu ili njenom teritorijalnom integritetu kao u slučaju Ukrajine, već je dovoljno rečeno. Ali s njom je usko povezana njegova apsolutna vlast u Rusiji, koju može održati samo iluzijom demokracije, kultom ličnosti i kontinuiranom proizvodnjom domaćih i vanjskih neprijatelja - za domaću i vanjsku konzumaciju. I naravno, ciničnom propagandom prema kojoj je demokracija na Zapadu jednako lažna kao ona u Rusiji.

Stoga je mit o bivšem KGB-ovom špijunu, okorjelom kleptokratu, izglednom ratnom zločincu i likvidatoru novinara, disidenata i oporbenjaka (Politkovskaja, Nemcov, Litvinenko, Magnicki, Berezovski i Skripal samo su najpoznatija imena za čiju smrt ga se sumnjiči), kao nekakvom spasitelju nacije i svijeta od “trule” zapadne demokracije, možda i najveći paradoks našeg doba.