Foto: Getty Images/Index
PRIJE godinu dana, liberalna demokracija na Zapadu doživjela je snažan šok kad je u SAD izabrao kontroverznog tajkuna i reality-zvijezdu za predsjednika.
Kandidat kojeg su u kampanji otvoreno podržavali bjelački nacionalist i politički novajlija zasjeo je na čelo najmoćnije demokratske države na svijetu te dobio kontrolu nad njenom vojskom i nuklearnim arsenalom. Europski državnici jedva su prikrivali svoju nevjericu.
Početno oduševljenje
No zato su lideri europske ekstremne desnice bili oduševljeni, piše Ishan Tahroor za Washington Post. Trumpov neočekivani trijumf za njih je bio znak prevrata omraženog liberalnog statusa quo i potvrda njihove anti-imigrantske, anti-muslimanske i ultra-nacionalističke agende. Trump je za njih bio predvodnik novog doba.
“Njihov svijet se urušava. Naš se gradi”, napisao je tadašnji potpredsjednik francuske Nacionalne fronte, Florian Philippot, dan nakon američkih izbora.
Ipak, predviđanja u urušavanju establišmenta, pokazala su se preuranjenima, barem u Zapadnoj Europi. Iako su krajnje desne stranke u Francuskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj ostvarile svoj dosad najbolji izborni rezultat ove godine, nisu ništa bliže dolasku na vlast nego što su bile prije godinu dana. Štoviše, mnogi desničarski političari u Europi sve se više distanciraju od američkog predsjednika koji je u međuvremenu postao iznimno nepopularan, s obje strane Atlantika.
Dok je Geert Wilders, predsjednik krajnje desne Stranke za slobodu (PVV) naveliko hvalio Trumpa nakon njegove pobjede, indikativno je da se svojoj predizbornoj kampanji u ožujku baš i nije pozivao na njega. Wildersov PVV na kraju je zauzeo drugo mjesto, iza vladajuće stranke desnog centra Marka Ruttea koji se u kampanji predstavljao kao branik od populizma Trumpovog i Wildersovog tipa.
Sve veće distanciranje, zamjeraju mu Siriju
Wilders je u svibnju otvoreno kritizirao svog nekadašnjeg uzora komentarom da Trump “ne zaslužuje stajaće ovacije” kakve je znao dobivati. Cas Mudde, ekspert za europski populizam sa Sveučilišta u Georgiji, primijetio je tada da možemo očekivati još takvog distanciranja od europske krajnje desnice u budućnosti.
Le Pen je također, unatoč dobrim šansama koje je imala u vrijeme Trumpove pobjede, na kraju izgubila od nove nade europskog centrizma, Emmanuela Macrona, kojeg su podržali i lijevi i desni centar. Trump nije otvoreno podržao Le Pen, ali čini se da ni francuski desničari više ne podržavaju njega. Kako je za Huffington Post sugerirao ekspert za francusku politiku sa Sveučilišta Stanford, Cecile Alduy, prilično ih je ohladila Trumpova odluka da raketnim napadom odgovori na kemijski napad sirijskog režima u travnju, kao i njegov neobično prijateljski susret s Macronom u srpnju.
“Otkad je predsjednik, Trump je razočarao u nekim pitanjima - uključujući napadima na Siriju. Stranka Marine Le Pen je neintervencionistička stranka, oni podržavaju Asada i njihova politika je ta da se nacije trebaju držati svog posla”, pojasnio je Alduy i dodao da je “Trumpa, uza svu njegovu razmetljivost, zaveo i primirio 39-godišnji predsjednik”, što “potkopava njegov imidž za pristaše Nacionalne fronte”.
Alice Weidel: Neka se ostavi Twittera
U Njemačkoj je Alternativa za Njemačku (AfD) ušla u parlament kao treća najjača stranka, iako je kritičari povezuju s mračnom nacističkom prošlošću ove europske sile. Ali čak su i lideri AfD-a kritizirali određene Trumpove poteze kao pretjerane, poput njegovog relativiziranja krivnje američkih neonacista za smrtonosno nasilje na prosvjedu u Charlottesvilleu, Virginija, za koje je supredsjednica AfD-a Alice Weidel rekla da je bilo “potpuno nepotrebno”. Osim toga, podbola ga je komentarom da bi se “trebao više fokusirati na politiku, a manje na Twitter i tvitanje”.
Međutim, bez obzira na sve slabiji utjecaj Trumpa na ovoj strani Atlantika, utjecaj ekstremne desnice ne bi trebalo podcijeniti. Dapače, izbori u Austriji na kojima je pobijedio Sebastian Kurz pokazali su novi trend u kojem stranke desnog centra sve više preuzimaju politiku i retoriku ekstremne desnice. Kurzova stranka trenutno je u službenim pregovorima s ekstremnom Strankom slobode o koalicijskoj vladi.
Mudde upozorava da je takav trend opasan za desni centar: “Gurajući sve više udesno, ostat će im samo jedan izbor: ostati donekle vjerni svojoj ideološkoj jezgri i suočiti se s bijesom radikaliziranog glasačkog tijela, ili dati im što žele i postati radikalno desna stranka.”