ČITAM ovih dana u medijima o nekom, recimo to blago, zaigranom dugootočkom svećeniku koji vješa ustaške zastave, prijeti batinama domaćici crkve, negira koronavirus – i da ne nabrajam dalje kakvim je sve nestašlucima i ustašlucima sklon ovaj prolupali klerik. "On je psihopat", kažu neki vjernici u povjerenju novinarima, ali sav poduzeti bunt svodi se na to da se jako smanjio broj prisutnih na misi i da je netko od njih pozvao novinare.
Stara, poznata priča
Meni, a ni vama, ovo nije prvi put da slušate sličnu stvar – svećenik koji se prepušta svim ovozemaljskim porocima, za kojega se zna i ovo i ono, koji bi odavno bio protjeran iz svake ozbiljne organizacije ili bi čak završio i u zatvoru, kad bi se pravda tjerala do kraja. Sad ovdje ne ulazim koliko su te optužbe uvijek točne, premda mislim da bi bilo krajnje naivno misliti da su to puke glasine.
Ali je uvijek bilo zanimljivije gledati reakcije vjernika, njihov eventualni otpor nekom pomahnitalom župniku. Koliko vjernika odluči više ne primati bilo kakve usluge tog svećenika? Ono, ne krstiti dijete kod njega, ne vjenčati se, ispisati dijete s vjeronauka? Postoji precizan odgovor – 0, slovima: nula.
Štoviše, sve svoje eventualne zamjerke iznijet će u povjerenju, daleko od svećenikovih ušiju i očiju, pokazujući strah i nelagodu i pred samom pomisli da bi možda i sasvim pravedno optuženi pater o tome što čuo.
Kod katolika je najgore
Svećenik u Katoličkoj crkvi ima nad vjernikom ovlasti kakve, barem koliko je meni poznato, ne postoje u bilo kojoj drugoj značajnijoj religiji.
Mogu o tome govoriti i kao netko tko je bio "svećenik" u drugačijem obliku kršćanstva – objasnit ću kasnije zašto sam ovu riječ "svećenik" stavio pod navodnike i zašto sam je koristio samo kao riječ kojom sam pokušavao objasniti ljudima što ja kao pastor radim.
Primjerice, ja nikome nisam mogao uskratiti vjenčanje, krštenje ili blagovanje Gospodnje večere. Ako bih mislio da tko zaslužuje discipliniranje, pa čak i ekskomunikaciju, o tome sam odlučivao tek uz suglasnost ostalih vjernika okupljenih na zajedničkom sastanku.
Jer u protestantizmu općenito "svećenik" je samo prenositelj riječi, podučavatelj, organizator djelovanja Crkve, bez ikakve ovlasti nad bilo kime. On ima posebnu ulogu, ali ne i poseban status, njegov glas u suštini je jednak glasu bilo kog člana Crkve.
Međutim, potpuno je drugačija stvar u katoličanstvu.
Uopće nije bitno kakav je svećenik
Možda za početak da objasnim nejasnu latinsku frazu ex opera operato s kojom se srećete tek kada krenete malo više kopati po crkvenom nauku. Načelno, taj izraz znači da nešto djeluje iz samoga djela. Drugim riječima, čak da je svećenik najveća moguća bitanga – lopina, kurvar, nasilnik, pedofil i štogod drugo – ako vas je on vjenčao / krstio / krizmao to bezuvjetno vrijedi, jednako kao i da vas je, recimo, krizmao arkanđel Gabriel. Ima taj nauk dugu priču, nju uče svi studenti crkvene povijesti, a razvio se kao odgovor na neprilike tadašnje Crkve s njezinim svećenicima. Kad dalje pogledate povijest, vidjet ćete da je dugootočki župnik sitna riba spram brojnih biskupa, kardinala i papa, koji bi navalice ogrezli u sve moguće grijehe, ne hajući za tamo neku priču o paklu pripravljenom upravo za takve.
Sve je to dio nauka o sakramentima, a što je opet dio općeg nauka o Crkvi, koji se u teologiji naziva ekleziologija. Naravno, tko voli to dublje proučavati, ima na raspolaganju Katekizam, kao i brojne knjige i dokumente, pa neka mu je sa srećom. Bitno je shvatiti ono ključno: svećenik je, po ulozi koju mu je Crkva dodijelila, u konačnici posrednik između vjernika i spasenja. Ako svećenik odluči da vam ne da hostiju, vi onda nemate više na raspolaganju vidljivi znak vašega spasenja. Iako će neki teolozi raditi suptilne razlike između znaka i stvarnosti na koju znak ukazuje (to su one rasprave na kraju kojih i najvičnije u čitanju teologije zaboli glava), u suštini vjernik ostaje ne samo bez hostije, nego i bez spasenja, odnosno vječnoga života. Ima tu, naravno, brojnih drugih detalja za koje će se učeni teolozi uhvatiti – jedan od njih je, recimo, taj da svaki vjernik načelno može osobno krstiti dijete. Svejedno, kad se ogule ti komplicirani teološki slojevi, koji ionako nisu baš poznati ni prosječnom župniku, a kamoli nekom običnom vjerniku, svećenik je taj koji vam daje ili ne daje ulaznicu za raj.
Prigoda za teške kompleksaše
I zato sam stavio navodnike na riječ "svećenik" u kontekstu onoga što sam svojedobno radio. Ja nisam imao toliku vlast, nema je niti jedan protestantski pastor (niti židovski rabin i klerici u raznim drugim religijama). I da budem iskren, toliku vlast bi sebi poželio samo neki teško iskompleksirani lik, samo neki prepredenjak koji bi zaradio bez nekog velikog truda, a pritom se ne držati niti temeljnih pravila vlastite službe. Samo neki koji bi rado htio vješati zastave režima što je bez problema ubijao nevine ljude, žene i djecu, koji bi se okolo tukao, koji bi trkeljao i o pandemiji i čemu god, a pritom uredno primao novac iz džepa svih poreznih obveznika (uključujući i one koji nisu vjernici).
Sve ove teološke nebuloze jako je davno smislio netko kome je bilo stalo do toga da se svećenici poput ovog s Dugog otoka unutar Crkve mogu osjećati ugodno i lijepo. A vi, dragi moji vjernici, sagnite glavu i pokorno šutite, da ne biste ostali bez vječnoga života.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala