Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
No, pljuvanje je u sebi u ovom slučaju sadržavalo jedan novi, specifičan element, koji se odnosio na činjenicu da je na sprovodu u Splitu - koji je bio javni događaj, popraćen u nizu domaćih medija - pokojnika ispratio i svećenik Josip Lucić, inače s Predragom rodbinski povezan. Mnogi su zadrti katolici tu činjenicu, kao i križ uz Lucićev odar, iskoristili da trijumfalistički zaključe kako je još jedan ateist suočen sa smrću uvidio važnost boga, obratio se, zamolio oprost za svoj grijeh ismijavanja vjerskih i nacionalnih svetinja itd.
Antikršćansko poistovjećivanje vjere i nacije
U križu i svećeniku na Lucićevom sprovodu vide potvrdu vlastite netolerantne ideologije, svoje umne skučenosti, afirmaciju svojeg katoličanstva koje za njih ne isključuje likovanje nad tuđim sprovodom. Kroz navodnu kontradiktornost Lucićeva “antihrvatskog” lika i djela i njegova katoličkog sprovoda - jer poistovjećuju vjeru i naciju što je u direktnoj suprotnosti s kršćanskim učenjem - loše kamufliraju proturječe pozivanja na Isusa čije su najvažnije poruke bile ljubav i oprost s vlastitom mržnjom i uživanjem u tuđoj smrti.
Je li Predrag Lucić bio ateist ili vjernik u osnovi ne znamo, jer o tome baš i nije govorio u javnosti, vjerojatno smatrajući da je riječ o temi koja je privatna. Bio vjernik ili ne, to ga očito nije nikad priječilo da se duhovito ruga na račun gluposti, svetinja, nacionalizma, malograđanštine i svega ostaloga zbog čega će biti zapamćen i zbog čega su ga mnogi duboko poštovali. Niti on, niti njegova obitelj ne trebaju se nikome opravdavati oko odluka donesenih u vezi njegova sprovoda, ali kako je to bio i javni događaj, ono što možemo jest interpretirati viđeno.
Lucić je ispraćen ne samo uz riječi katoličkog svećenika i križ nego i poznatom pjesmom “Always Look On The Bright Side Of Life” legendarne britanske skupine komičara Monty Phyton. Ta je pjesma pak svoju premijeru imala u njihovom filmu “Life of Brian” iz 1979., kojega je Vatikan proglasio blasfemičnim i koji je zbog toga bio zabranjen u nizu zemalja svijeta, a u nekima je i danas.
Identitet koji nadilazi koncept Hrvat - katolik
Zadrti umovi koji po društvenim mrežama i u komentarima članaka trijumfalistički komentiraju katoličkog svećenika i križ na Lucićevu sprovodu, uzimajući ih kao dokaz svoje pravovjernosti, sustavno prešućuju to da je kao pjesmu koja će Lucića ispratiti na vječna lovišta izabrana baš “Always Look On The Bright Side of Life”. Možda čak ne prešućuju namjerno, nego jednostavno zato što im egzistencijalistička himna Pajtonovaca i katolički svećenik u istom kontekstu izazivaju kognitivnu disonancu, jer ne mogu razumjeti kako je uopće moguće to dvoje povezati, jer su im mozgovi toliko isprani da ne mogu pojmiti raznolikost i kompleksnost ljudskih identiteta koji nadilaze koncept Hrvat - katolik.
Ako bi se usudili pokušati razumjeti, itekako bi im pomoglo da pogledaju “Life of Brian”, film iz kojeg je pjesma koja je ispratila Lucića. Naime, ta genijalna komedija ne ismijava Isusa, nego ljudsku glupost, organiziranu religiju, mentalitet čopora, politički oportunizam i slijepo poštivanje tradicije.
To se najbolje vidi u sceni u kojoj masa pomisli kako je nespretni Brian novi mesija na kojeg čekaju stoljećima. Zaluđena svjetina skupi se pod Brianovim prozorom, a on im poruči da su “sve pogrešno shvatili”. “Ne trebate slijediti mene. Ne trebate slijediti nikoga! Morate misliti vlastitom glavom. Svi ste vi pojedinci.” Na što svjetina uglas odgovara: “Da, svi smo mi pojedinci!” Brian i dalje pokušava objasniti pa kaže: “Svi ste vi različiti!” Rulja uglas replicira: “Da, svi smo mi različiti!” Prije nego ga stroga majka za uho odvuče s prozora, Brian svojoj neželjenoj pastvi poručuje da “trebaju sami za sebe” odlučiti što im je činiti u životu. Posve je jasno prema kome je usmjerena satirička žaoka montipajtonovaca - prema onima koji odbijaju misliti svojom glavom i koji izostanak vlastitog ja nadoknađuju s ovim ili onim mi. Primjerice, mi Hrvati ili mi katolici.
Lucić je svoju cijelu karijeru ljudima zapravo poručivao da misle svojom glavom, da mogu biti pojedinci i različiti. Oni koji se ovih dana naslađuju zbog njegove smrti i zbog križa na njegovom sprovodu to i dalje nisu shvatili.
Primjer Piera Paola Pasolinija
Što bi tek rekli da saznaju za postojanje velikog talijanskog pisca i režisera Piera Paola Pasolinija (1922. - 1975.), kojega su u sumnjivim i nikad razjašnjenim okolnostima najvjerojatnije ubili fašisti. Pasolini je bio deklarirani homoseksualac, marksist i kršćanin, a njegov film “Evanđelje po Mateju” iz 1964. vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano je 2015. proglasio najboljim filmom snimljenim o Isusu. Pasolini je bio žestoki antiklerikalac, komunist koji se istupio iz Komunističke stranke zbog njihove podrške staljinističkom totalitarizmu, zagovornik prava radničke klase koji je studentske revolucionare 1968. smatrao razmaženim buržujima, uvjereni antifašist čiji je posljednji film “Salo ili 120 dana Sodome” najbrutalnija kritika fašizma ikad snimljena.
Za pripadnike čopora, za rulju, Pasolini je također bio iritantan i uvredljiv jer je kroz svoje postojanje i rad svjedočio da čovjek može biti više, da širina duha može u čovjeku ujediniti ono što se prvoloptaški smatra proturječnim ili međusobno isključivim. I Pasolinijevu sumnjivu smrt su mnogi u Italiji slavili (na sreću, tada nije bilo društvenih mreža), jer je nestao jedan čovjek čije je postojanje podsjećalo na deficitarnost života u rulji.
Sudeći po njegovom novinarskom i književnom radu, Predrag Lucić bio je čovjek sa svojim ja, čije vrijednosti i ponašanje nisu ovisile o tome što je rekao Franjo Tuđman ili lokalni svećenik. Za razliku od mnogih koji su u Hrvatskoj devedesetih potrčali biti dio novonastalog nacionalnog i vjerskog čopora, te zato i prezirali one koji se odbijaju s njima stopiti u toj amorfnoj masi, on je i tada i do kraja svojeg života zadržao svoju jedinstvenu i autentičnu poziciju.
Predrag Lucić bio je crvena krpa za one koji su izabrali bezličnost čopora
Vjerojatno je baš to i bio temelj uspješne i nevjerojatno kreativne suradnje trojca koji je činio Viva Ludež - bili su slobodoumni i misleći individualci. Zato su i išli na živce tolikima koji nisu imali hrabrosti biti ni slobodni, ni misleći, ni individualci. Rulji - definiranom nacionalnošću, religijom ili bilo čime - pojedinac je i uvreda i prijetnja. Pojedinac samim svojim postojanjem pokazuje da se može drugačije, da ne moraju svi biti isti nego mogu biti i različiti, pa lako u očima čopora postaje Drugi, onaj u odnosu na kojega se svi koji su dio “mi”, a bez vlastitog “ja” nehotice definiraju.
Za mnoge u Hrvatskoj Predrag Lucić bio je takav Drugi, crvena krpa njihovoj bezličnosti, izostanku smisla za humor i oportunističkom utapanju u modu epohe, bez utemeljenja u bilo kakvim univerzalnim vrijednostima ili nepromjenjivim principima. Zato se sada osjećaju potvrđeno pojavom križa i katoličkog svećenika na njegovom sprovodu; opet im treba u međuvremenu pokojni Lucić da opravdaju svoje “mi” jer su i dalje bez vlastitog ja.
Misle da konačno trijumfiraju nad tim groznim antihrvatom Lucićem iako dokazuju obratno. Opet razotkrivaju zastrašujuću prazninu unutar sebe. Svoju prizemnu jednoobraznost. Kratki spoj bi im u glavi izazvala pomisao da je Predrag Lucić možda bio i vjernik, i Hrvat, i satiričar koji se rugao svemu mogućem (i još bezbroj toga), te da se sve to može objediniti u jednoj osobi. Da život može biti više. Da je imao kompleksniji i bogatiji identitet od onoga koji nameće (koja god) službena ideologija, što oni pak nisu u stanju postići. Da je bio - pojedinac, različit.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala