POVEZANOST Rusije i Srbije obično se u geopolitičkom, ali i kulturološkom smislu uzima kao očiti fakt, kao nešto normalno, kao što je normalno da će noć smijeniti dan, dakle nešto što je tako i ne može biti nikako drugačije.
Koristi li Rusija Srbiju za izazivanje sukoba?
Stoga, nije iznenadio i nedavni tekst New York Timesa koji se zapitao koristi li Rusija Srbiju za izazivanje sukoba među zemljama bivše Jugoslavije kako bi skrenula pažnju NATO pakta s rata u Ukrajini.
>> New York Times: Koristi li Rusija Srbiju za izazivanje sukoba?
Nadalje, odbijanje Srbije da Rusiji uvede sankcije, piše NYT, dalo je povod za kritiku onima koji smatraju da Vučić radi u korist Kremlja. Što se tiče i nedavne krize na Kosovu, Rusija je podržala Srbiju.
"Rusija zahtjeve Kosova smatra neutemeljenima i podržava Beograd. Apsolutno podržavamo Srbiju. Mi smo uz kosovske Srbe, smatramo da su to apsolutno nerazumni zahtjevi", rekao je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov o odluci vlade Kosova da uvede zabranu ulaska na Kosovo s dokumentima Srbije.
Prijateljstvo se ne naglašava samo na političkoj razini. Recimo, Crvena zvezda je nedavno kupila ruskog nogometaša Jegora Pruceva i iskoristila taj transfer kako bi naglasila da postoji prijateljstvo Srba i Rusa, što su i objavili na društvenim mrežama.
Gdje je uporište te ljubavi?
Ovi primjeri, dakle - tekst New York Timesa, kao i ova ruska podrška kosovskim Srbima, ali i politizacija nogometnog transfera - dogodili su se u zadnjih desetak dana. Sama priča te jake poveznice Srbije i Rusije, pak, traje skoro dva stoljeća.
Je li ta poveznica baš tako jaka? Je li zapravo srpska ljubav prema Rusiji racionalna i gdje joj je uporište?
Filip Katanić, doktorand povijesti na temu Prvog svjetskog rata, koji je dosad objavio nekoliko znanstvenih, stručnih i popularnih članaka iz vojne povijesti, a 2020. i knjigu "Galicija 1914. Pravi rat, Hrvati i sudbonosna bitka Austro-Ugarske", podsjetio nas je na povijest ovog odnosa.
Katanić: Priča seže u Napoleonske ratove
"Priča rusko-srpskih odnosa seže do početka 19. stoljeća kada se tijekom Napoleonskih ratova Srbija nadala, odnosno dinastija Karađorđević koja je vodila Prvi srpski ustanak, da će ruska država podržati Srbiju i stvaranje jedne slavenske kneževine pod ruskim patronatom na Balkanu kao protutežu Napoleonu i slabljenju Turskog carstva.
Ovdje se ugurala ideja samostalne Srbije u sklopu šireg strateškog imperativa ruske vanjske politike – ovladavanja Carigradom i morskim tjesnacima Bosporom i Dardanelijem, pa se uz ovu rusku imperijalnu ideju veže i srpska državna ideja i poistovjećuje s ruskom naklonošću Srbiji", govori.
"Međutim, postizanje toga je bio težak zadatak. Prvo je trebalo zbaciti tursku vladavinu, a potom i stvoriti državu. Naravno, to Srbiji nije uspjelo do 30-ih, 40-ih godina 19. stoljeća kad kneževina Srbija počinje voditi malo samostalniju, autonomniju politiku, ali i pokazivati znakove agresivnog ekspanzionizma i nerealnih proklamacija, posebno na račun susjeda Slavena", dodaje.
Rusija prvo bila naklonjena Bugarskoj
Kaže da u ovom razdoblju Austrija i Rusija koriste Srbiju za svoje ciljeve, ali neuspješno.
"Ipak, prvo na Sanstefanskom, a potom i na Berlinskom kongresu 1878. godine u sličnim, ali ne i istim okolnostima nakon Rusko-turskog rata 1877. - 1878. godine i austrougarske oružane okupacije Bosne i Hercegovine 1878. - 1879. godine, Rusija nije bila veliki zagovornik Srbije, već Bugarske, smatrajući je pouzdanom državom klijentom na Balkanu.
No Kneževina Srbija je dobila samostalnost, ali je napravljen diplomatsko-politički kompromis pa njome vlada pro-austrijski orijentirana dinastija Obrenović. Deset godina kasnije se to promijenilo u Srpsko-bugarskom ratu 1885. godine. Srbi su doživjeli težak poraz od Bugara pa Rusija počinje aktivnije podržavati Srbiju, smatrajući je svojim pivotom za politiku na Balkanu.
Bugarska je vodila progermansku, proaustrijsku politiku, suprotnu ruskim interesima. U Bugarskoj Rusija nije našla ono što se nadala naći stvaranjem Velike Bugarske u granicama mira u San Stefanu još 1878.
Prvi korak ruske vanjske politike je bio napraviti solidan blok slavenskih država pod ruskom zaštitom na Balkanu kojim bi prijetili Turskom carstvu i pomrsili račune Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Drugi korak je naravno bilo razbijanje Turskog carstva i izbijanje na Mediteran", rekao je.
Srpski sinovi počinju ići u ruske škole
Dodaje kako od tada počinje dublja povezanost srpskih i ruskih elita.
"Srbi svoje sinove iz uglednih obitelji šalju na školovanje na vojne i diplomatske akademije u Rusiju dok Rusi počinju graditi diplomatsko-političku i vojno-obavještajnu mrežu u Srbiji.
Ruski časnici dolaze obučavati srpsku vojsku, podučavati ju taktici i borbenom umijeću, premda je još tada Srbija veliki kupac austrougarskog i njemačkog oružja, a austrougarski i njemački časnici aktivno odlaze u Srbiju i imaju korektnu vojnu suradnju sa srpskim vojnim i političkim krugovima.
I budući kralj Aleksandar I. Karađorđević je školovan na Pavlovljevoj vojnoj akademiji u Sankt Petersburgu, dok je njegov otac, kralj Petar I, bio francuski vojni đak koji je sudjelovao na francuskoj strani u Francusko-pruskom ratu 1870./1871. godine.
Tako u ovome razdoblju od 1885. do „Majskog prevrata“ 29. svibnja 1903., kada je ubijen kralj Aleksandar Obrenović i njegova supruga i na vlast dovedena dinastija Karađorđević, Srbija živi čudnim životom kvazi-neutralne klijent-države Austrije u kojoj se sijeku interesi velikih sila.
Nakon dolaska Karađorđevića počinje jasna orijentacija na Rusiju
Nakon dolaska Karađorđevića na vlast, srpska vanjska politika ulazi u novu fazu, s jasnom anti-austrijskom orijentacijom i snažnim osloncem na Rusiju, a preko nje i na njenu glavnu saveznicu, Francusku. Kasnije se i Velika Britanija uključuje u podršku Srbiji tako da je do Prvog svjetskog rata srpska politika potpuno podređena ruskoj", rekao je.
"Veze između Srbije i Rusije su tako jake na svim poljima do Prvog svjetskog rata. Ruski veleposlanik Nikolaj Hartwig tada jako zagovara "srpsku stvar", brani Srbiju od Austro-Ugarske oko optužbi za atentat u Sarajevu i jasno daje do znanja da će Rusija vojno intervenirati protiv Austro-Ugarske ukoliko ona napadne Srbiju.
Kada on naglo umre od srčanog udara tijekom Srpanjske krize, naziv koji je nastao u historiografiji, a koji označava političko-diplomatsku krizu od ubojstva Franje Ferdinanda u Sarajevu 28. 6. do austrougarske objave rata Srbiji 28. 7. 1914., eruptiralo je, već godinama javno manifestirano, jako antiaustrijsko i ratnički nastrojeno raspoloženje u Srbiji.
Recimo, povodom vijesti o smrti austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu, sva su veleposlanstva u Beogradu imala zastave spuštene na pola koplja u znak žalosti, dok su Srbi slavili na javnim mjestima, pjevalo se u kavanama, a srpski politički krugovi nisu krili oduševljenje uspješnim atentatom.
Artamanov poticao Srbe na rat protiv Austro-Ugarske
Optuživali su austrougarskog veleposlanika baruna Giesla da je otrovao Hartwiga. Pojavile su se i fantastične priče da je Hartwig usmrćen na električnoj stolici sve kako bi se ruska mreža u Srbiji razbila. Ruski vojni ataše u Srbiji, pukovnik Artamanov, ne samo da je poticao Srbe na rat protiv Austro-Ugarske, već se zalagao za veću rusku vojnu pomoć Srbiji.
On je tijekom srpanjskih dana odigrao ključnu ulogu pri utjecanju na srbijanski politički i vojni vrh, uvjeravajući ga u rusku vojnu pomoć Srbiji, što je samo pridonijelo eskalaciji sukoba, a ne njegovom smirivanju. Naravno, vojna opcija protiv Srbije je bila aktualna u Austro-Ugarskoj najranije od 1909. godine.
Od prevrata 1903. godine su Austro-Ugarska i Srbija bile u „tihom ratu“, trgovinskom i diplomatskom sporu koji je eruptirao austrougarskom okupacijom BiH koju su Srbi smatrali svojom zemljom. Tako je Artamanov nagovarao Srbiju da krene s ratnim operacijama i pokrene ofenzivne operacije protiv austrougarske vojske, iako je Austro-Ugarska prva objavila rat Srbiji, a ne obrnuto", rekao je.
Rusija je obilato pomogla Srbiju na početku rata
Ističe da je 1914. godine srpska vojska bila iscrpljena dvama Balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine, ali i kako to nije umanjilo njihovu borbenu snagu.
"Austrougarski su vojni krugovi pogrešno procijenili srpske snage, smatrajući ih inferiornim austrougarskim. U srpskoj kraljevskoj vojsci je nedostajalo pješačkih pušaka, uniformi, streljiva i medicinskog osoblja.
No Srbija je imala prvorazredan topnički arsenal, iskusne časnike i prekaljenu vojsku, dok austrougarska vojska nije ratovala od Prusko-austrijskog rata 1866. godine, ne računajući kratkotrajnu vojnu epizodu u BiH.
Srbija je krenula u rat s onim što je imala, s brojčanom izjednačenosti snaga na bojišnici unatoč deset puta većoj populaciji Austro-Ugarske upravo zbog toga što se Rusija ubrzo uključila u sukob i primorala Austro-Ugarsku da glavninu svojih snaga pošalje na bojište prema Rusiji, u Galiciju.
Rusija je obilato pomogla Srbiju na početku rata poslavši joj 120.000 pušaka, pješačkog i topničkog streljiva i jako puno ratnog materijala i opreme. Ujedno je i poticala Srbiju da napadne Austro-Ugarsku, ali zbog nedostatka pontonskih mostova i opreme za prijelaz rijeka srpska vojska nije mogla ozbiljnije ugroziti Austro-Ugarsku.
Osim toga, Srbi su malo i precijenili svoje mogućnosti i doživjeli dva teška poraza u rujnu 1914., prvi na Legetu tijekom bitke na Drini, a drugi u Bosni i Hercegovini kada su krenuli prema Sarajevu. No na koncu prve ratne godine su porazili Austro-Ugarsku i tako onemogućili invaziju Srbije", kazao je.
Rusija nakon Prvog svjetskog rata gospodari Srbijom
Podsjetio je na događanja nakon Oktobarske revolucije 1917. godine.
"Tada dio političkih i diplomatskih ruskih krugova bježi u Francusku, Veliku Britaniju, Rim, ali i u Srbiju. Tada nastaje ruska emigracija koja je vrlo jaka u Kraljevini SHS i kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji.
Okupljena oko kralja i vlade u Beogradu, ona praktički gospodari Srbijom jer sve važne gospodarske, diplomatske i političke poluge drži rusko-srpska elita, povezana familijarnim, ženidbenim vezama. One se protežu i na vojnom planu i te veze traju sve do Drugog svjetskog rata.
Komunizam zahlađuje odnose
U razdoblju komunizma odnosi se zahlađuju, ali se 1990-ih godina obnavljaju stare veze i Srbija počinje ponovo gledati u Rusiju kao tradicionalnu zaštitnicu Srbije na osnovi pravoslavlja i drugačijeg civilizacijskog kruga od europske i zapadne orijentacije. Srbija otada ponovo doživljava Rusiju kao jamca njenih interesa pomoću kojeg će ostvariti svoje nacionalne aspiracije", poručuje.
Kaže da se i danas ti odnosi održavaju na političkom, gospodarskom i vojnom planu.
"Srbija iracionalno gleda u Rusiju kao u najboljeg jamca prosperiteta, umjesto da gleda geopolitički prema pristupanju europskim integracijama u širem sigurnosnom aspektu, kao i prema normalizaciji odnosa sa susjedima, umjesto vječitih teritorijalnih i ideoloških sporova koji joj ne idu u prilog.
"Ruske elite su ponovo nametnule svoje imperative"
Ovakva rigidna politika Srbije ju je dovela do pozicije da se osjeća u neprijateljskom okruženju umjesto da uspješno surađuje sa svojim susjedima, čime zapravo opet kao i 150 godina ranije Srbija zagovara ruske, a ne vlastite interese.
Tako su ruske elite uspjele nametnuti srpskima svoje imperative i predstaviti ih srpskom narodu kao njihove interese, što to svakako nisu. Tako je i danas okosnica suvremene srpske politike snažni oslonac na Rusiju mimo zakonima ekonomske logike", objasnio je Katanić.
Argument je i ljubav prema ruskoj kulturi
Ljubav prema Rusima dijeli i jedan Nišlija, novinar Borivoje Ugrinović koji je s obitelji došao iz Prizrena, na Kosovu, gdje je živio do rata. Njegova priča govori upravo o tome da je mnogim srpskim rusofilima jedan od glavnih argumenata za njihovu ljubav prema Rusiji onaj oko bogate ruske kulture.
Ugrinović je član jednog od mnogih srpsko-ruskih udruženja – Društva srpsko-ruskog prijateljstva i ruskih sunarodnjaka „Naisus" koje postoji punih deset godina. Ugrinović je za Deutsche Welle rekao da svoju ljubav prema ruskom narodu temelji prije svega na činjenici da je rastao uz rusku literaturu, ali i na drugim, kako kaže, važnim činjenicama za Srbiju.
"Moja obitelj je izrasla i školovana na ruskoj literaturi i tradiciji, moj otac je bio profesor ruskog i francuskog jezika i književnosti. Svi mi smo učili ruski jezik u školi i nastavili smo ga učiti i na fakultetu.
"Mjesto koje je vrlo blisko našim osjećajima, odgoju i tradiciji"
Naša djeca također odlično vladaju ruskim. To je za nas mjesto koje je vrlo blisko našim osjećajima, odgoju i tradiciji, pa u okviru toga smo i mi željeli da budemo dio društva koje afirmira zajedničke vrijednosti dva bratska naroda, kulturu, običaje i vjeru", kaže Ugrinović za DW.
On naglašava da se velikodušnost Rusije u Srbiji osjećala još od početka 18. stoljeća i da ta pomoć nikada nije prestajala. Ta tradicija, kaže Ugrinović, postoji i sada, i kao primjer navodi Hram Svetog Save u Beogradu za čije je uređenje Ruska federacija nedavno dala deset milijuna eura.
Drugi primjer je, kaže, Srpsko-ruski humanitarni centar u Nišu, čiji je rad pratio kao novinar. Niški novinar Ugrinović procjenjuje da je za proteklih sedam godina u njega uloženo više od 30 milijuna eura – u donacijama, kao i kroz obuke za djelovanje u izvanrednim situacijama.
Biserko: Argument kulture ne drži vodu
Predsjednici Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonji Biserko obratili smo se upravo s pitanjem da prokomentira takve navode, dakle da je ljubav prema kulturi temelj srpskih simpatija prema Rusiji.
"Argument kulture tu ne drži vodu. Ruska kultura je jedna stvar, politika, odnosno u zadnje vrijeme nepromišljena politika Moskve je druga stvar", govori ona za Index.
Dodaje kako odnos Srba prema Rusiji nikad nije bio ovoliko produbljen.
"Osovina je jaka. A pogotovo je to otkako je Vučić na vlasti zadnjih desetak godina. Od tada je i jači interes Rusije na Balkanu. Sve se to dogodilo taman uz svojevrsni deangažman zapadne političke zajednice na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama na Balkanu", kaže.
"Rekla bih da to Rusiji ide vješto i lako, koriste frustraciju srpskog korpusa, njihove neostvarene aspiracije. Sad imamo regiju u konstantnim tenzijama. I to zbog Beograda, koji preko srpske zajednice u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu, sprječava konsolidaciju tih zemalja", kazala je Biserko.
"I Srbija i Rusija gaje protuzapadne vrijednosti"
Dodaje da je trenutno Srbija talac Rusije.
"Nakon napada na Ukrajinu posebno su porasle aspiracije srpskih nacionalista jer i sami očekuju promjenu granica Srbije. Srpski nacionalisti smatraju da će Rusija dobiti rat i da će to utjecati na položaj Srbije. No vidimo da ni Rusiji ne ide kako je zamislila", kazala je ona.
"Rekla bih i da imamo sličan obrazac. Srbija prati Rusiju u načinu ponašanja. Kao što Rusija negira ukrajinsku državu i identitet, tako Srbija negira identitet Crne Gore, onda smatra i da će BiH kad-tad pasti, a tu su i sva znana događanja na Kosovu", rekla je.
"Sve u svemu, čini mi se da je izvor te ljubavi Srbije prema Rusiji ustvari frustracija kroz kontekst ostvarivanja svojih aspiracija. Ali tu se radi i o antizapadnim vrijednostima. To je suština. To veže trenutno Rusiju i Srbiju, one su protiv liberalnih vrijednosti", objasnila je Biserko.