VJESNICI proljeća su lastavice u letu, a vjesnici ljeta su, bar u Hrvatskoj, slike računa na društvenim mrežama i u medijima.
Medijsko-društveni folklor u Hrvatskoj oko turističke sezone doduše ima više odlika, od prebrojavanja automobila na graničnim prijelazima do svakodnevnih prognoza raznih direktora turističkih zajednica o broju turista koji će posjetiti Hrvatsku, ali ništa ne otkriva samodestruktivno i glupo razumijevanje turizma i ekonomije kao moralističko naricanje oko iznosa na računima iz restorana, kafića i hotela iz centra turističkih gradova uz obalu.
Stanovnici zemlje koja živi od turizma se bune protiv uzimanja novca bogatim strancima
Taj fenomen je zanimljiv i s društvene strane jer je jako čudno da stanovnici države koja živi od turizma imaju nešto protiv toga da se bogatim strancima uzme više novaca. Svima su puna usta elitnog turizma, a istodobno svi imaju problem s tim što je kava na Stradunu višestruko skuplja nego u nekom kontinentalnom mjestu. Kao da netko ljude koji troše te novce tjera puškom da moraju naručiti kavu od 30 kn i ribu od 300 kn.
Ljudi postaju jako zabrinuti oko toga kako će stranci reagirati na te cijene i tvrde da time ugostitelji tjeraju goste, kao da ugostitelji nisu sami sposobni procijeniti koliko mogu naplatiti svoju uslugu. Onima posebno "socijalno osviještenima" smeta što su takve cijene za većinu građana Hrvatske prevelike, a navodno svakom stanovniku Hrvatske treba omogućiti da popije kavu na Stradunu ili nekoj rivi za 8 kn, jer je to njihovo pravo kao građana ove države.
Ali zašto su uopće te cijene toliko velike?
Jednostavan odgovor glasi: jer mogu biti. Očigledno vlasnici ugostiteljskih objekata koji stavljaju tolike cijene nemaju problema s popunjenosti jer da imaju, onda bi ih sigurno smanjili. Kakva korist od rižota za 100 kn ako ga nitko ne jede? Ili kave od 30 kn ako je nitko ne pije? Svakom ugostitelju je u interesu da zaradi, a to ne može ako nema gostiju. Da gosti stvarno smatraju da su cijene prevelike, onda ne bi odlazili u takve objekte. Znači potražnja za rižotom od 100 kn, kavom od 30 kn, pizzom od 150 kn, ribom od 300 kn itd. itekako postoji. Te cijene nisu ništa posebno velike za jadnog turista iz Njemačke, Italije, Francuske, SAD-a, Japana, J. Koreje i sl.
Ako želimo malo proširiti odgovor, onda razlog leži u cijelom nizu kriterija koji određuju cijenu osim same mogućnosti da se nešto proda. Sve treba uzeti u računicu da bi se na kraju znalo koje cijene i kolika popunjenost osigurava bar pokrivanje troškova poslovanja. Vrhunsko ugostiteljstvo je ustvari jako radno intenzivna djelatnost.
Znate li što sve morate platiti za dobar slijed restoranskih jela?
Za napraviti dobar slijed jela u restoranu i dobru atmosferu potrebna je cijela vojska vrhunskih kuhara, pomoćnih kuhara, perača, konobara, barmena i zabavljača, a netko se treba baviti i vođenjem samog objekta, narudžbama hrane za kuhanje, računovodstvom itd. A gotovo sva ta zanimanja su deficitarna i plaće tih zaposlenika u sezoni su za Hrvatske prilike prilično dobre, posebno za dobre kuhare i barmene. Ugostiteljski objekti u turističkim gradovima uglavnom zapošljavaju najkvalitetnije radnike koje mogu naći i sukladno tome ih plate. A to ulazi u cijenu.
Treba uzeti i cijenu najma prostora. U centru gradova poput Dubrovnika, Splita, Zadra i Pule i najam je puno skuplji nego u ugostiteljskim objektima izvan centra. Naravno da cijena ne može biti ista u centru i na periferiji.
Na umu treba imati i troškove održavanja elitnih objekata u centru. Nije isto održavati kvartovsku birtiju i elitni restoran u centru grada. Gosti koji će platiti za ribu nekoliko stotina kuna ne žele sjediti na stolicama iz Pevexa i Bauhausa. Zahtijevaju stolice, stolove, posuđe i interijer vrhunske kvalitete, a nabavka takvog inventara je višestruko skuplja.
Nadalje, treba uzeti u obzir i lokaciju. Nije isto sjediti usred tisućljetnih povijesnih građevina s pogledom na more i usred brutalističkih rezidencijalnih zgrada. To je ujedno i razlog zašto je najam prostora višestruko skuplji, ali i sami gosti su spremni dodatno platiti za posebni ugođaj i pogled.
Zaboravlja se koliko država uzima
Ništa manje važno je i pitanje poreza. Osim vidljivih poreza iskazanih na računu, PDV-a i PP-a (porez na potrošnju), postoji cijeli niz indirektnih poreza koji podižu troškove obavljanja djelatnosti i time umjetno podižu cijenu. Porezi i doprinosi na plaće zaposlenih, spomeničke rente, porez na općekorisnu funkciju šuma te mnogi drugi porezi i parafiskalni nameti dodatno podižu cijenu.
Ali u svemu je najzanimljivije sociološko pitanje zašto Hrvate toliko zanima koliko će netko naplatiti uslugu/proizvod koji prodaje, koliko je netko voljan platiti za nešto, kako će netko voditi svoje poslovanje, hoće li netko prihvatiti raditi za određenu visinu plaće i treba li netko uopće raditi ako mu se ne isplati spustiti cijene na razinu koju su Hrvati procijenili kao poštenu. Zašto nekoga briga kako će druga osoba upravljati svojom imovinom i svojim vremenom ili koliko će platiti kavu na Stradunu?
Hrvati vole određivati kako će tko koristiti svoju imovinu
Građani Hrvatske vole određivati i ograničavati načine na koje će netko koristiti svoju imovinu. Tako su i uredili državu pa je Hrvatska prema Indeksu zaštite vlasničkih prava tek 75. država u svijetu, u društvu bastiona zaštite privatnog vlasništva kao što su Šri Lanka i Kenija. To nije ni čudno za državu koja u svom pravnom uređenju ima institut zaštićenog najmoprimca, što u prijevodu znači da netko može biti vlasnik određene nekretnine, ali s njom ne smije raspolagati kako želi nego osoba koja tu živi plaća simbolični najam. Ukratko, zakonom mu je zabranjeno slobodno raspolaganje svojim vlasništvom. Gledajući najbolje rangirane države prema indeksu zaštite privatnog vlasništva jasno je da se radi o najbogatijim državama na svijetu, iz čega proizlazi da je slobodno raspolaganje osobnim vlasništvom ključno za blagostanje.
Ali na primjeru modernog nacionalnog folklora s moraliziranjem o visokim cijenama koje netko naplaćuje u vlastitom objektu, a netko drugi je voljan platiti, gdje se ponavljaju razne patetične fraze o tome kako se radi o rasipanju novaca, gdje se poziva na ograničavanje cijena, a u ekstremnim situacijama i na kazneni progon onih koji imaju "previsoke" cijene, Hrvati i Hrvatska su daleko od trenutka kada će se mentalno, pravno i institucionalno udaljiti od jedne Kenije, a približiti državama koje najbolje štite vlasnička prava; Finskoj, Singapuru i Švicarskoj.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala