Berlinska konferencija bila je jedan od najvećih diplomatskih skupova u 19. stoljeću. Organizirao ju je njemački kancelar Otto von Bismarck, koji je u tom vremenu slovio kao šef europske politike. Počela je na današnji dan. Konferencija se najviše bavila pitanjem podjele Afrike u interesne zone europskih država. Iz Afrike, naravno, nije bilo predstavnika.
Konferencija s ciljem sprečavanja rata
Bilo je to vrijeme zrelog imperijalizma. Svijet je već bio više-manje podijeljen u sfere interesa. Velika Britanija kontrolirala je najveći dio, a pratila ju je Francuska pa tek onda Portugal, Španjolska, Njemačka i ostali. Ipak, Afrika nije bila podijeljena, pa je nastala potreba da se odrede granice kako bi se izbjegli sukobi. Neke od tih granica i dan-danas dijele afrička društva i izravna su posljedica nestabilnosti u mnogim afričkim zemljama.
Jedan od ključnih ciljeva bilo je postavljanje jasnih pravila za useljavanje, osnivanje kolonija i trgovinu u Africi. Svi su se složili da će teritorijalna prava u Africi biti priznata samo ako budu izvršene odgovarajuće formalnosti, uključujući zauzimanje i administraciju teritorija. U praksi to je značilo da su europske sile počele otvoreno zauzimati afričke zemlje bez obzira na afričke narode i njihove političke strukture.
Osim europskih sila konferenciji je prisustvovao i SAD, no bavio se samo ekonomskim pitanjima kako bi osigurao slobodnu trgovinu preko koje bi zarađivao. Američka politika toga vremena generalno se držala pravila izolacije, smatrajući da je miješanje u europske poslove samo recept za budući rat.
"Scramble for Africa"
Afriku su podijelile europske sile prema vlastitim interesima, bez uzimanja u obzir etničkih, kulturnih ili političkih granica. Najveći dijelovi kontinenta pripali su Britaniji, Francuskoj i Belgiji. Belgija je, primjerice, postala vlasnik ogromnog teritorija Konga, dok su Velika Britanija i Francuska kontrolirale najveći dio sjeverne i zapadne Afrike. Ostale europske zemlje, poput Portugala i Španjolske, imale su svoje kolonije uglavnom na periferiji kontinenta.
Vjerojatno najpoznatija kolonija tog vremena bila je ona belgijskog kralja Leopolda II. - Kongo. Belgija nije tada bila važna europska sila, a kolonija je pripala njenom kralju samo kako ne bi pripala drugim europskih zemljama koje su se redom za nju borile.
Kompromis je postignut tako da nitko nije bio zadovoljan, naravno, osim Leopolda, koji je pak postao odgovoran za preko deset milijuna ljudskih života koji su tamo izgubljeni u idućih dvadesetak godina. Leopold je naredio velike količine resursa, naročito gume i dijamanata, a lokalno stanovništvo koje nije ispunilo kvotu, završilo bi na mučenju ili bili ubijeni.
Afrika nakon podjele
Posljedice Berlinske konferencije bile su dugoročne i razorne za afričke narode. Kontinentalna podjela stvorila je trajne političke tenzije i ekonomske probleme te su mnoge afričke države tijekom 20. stoljeća bile prisiljene nositi se s posljedicama kolonijalne vlasti. Etničke skupine i narodi koji su prije podjele bili povezani ili su živjeli u istim područjima sada su bili podijeljeni granicama koje su nametnule europske sile.
Problemi su se samo nastavili kada su nastupili svjetski ratovi. Europsko vodstvo nekih kolonija odvelo je zemlje u rat, čime je stanovništvo dodatno propatilo.
Situacija koja je nastala u Africi 1880-ih temeljito se promijenila tek nakon 1945. godine, kada su pokreti za samostalnost u afričkim zemljama postali dovoljno zreli i organizirani, a europske zemlje iscrpljene ratovima nisu imale dovoljno sredstava te su morale popustiti.
Osim toga, europska javnost podržavala je neovisnost kolonija, smatrajući da je doba imperijalizma gotovo. Tako su vlade Velike Britanije, Francuske i ostalih zemalja u Europi priznavale neovisnost, posebno tijekom 1960-ih godina.
Afrika i danas slovi kao najsiromašniji kontinent unatoč ogromnom bogatstvu prirodnih resursa. Trenutno prolazi kroz proces demografske tranzicije zbog koje postaje prenapučena. Europske granice nacrtane prije 150 godina dodatno kompliciraju društveni razvoj Afrike, zbog čega su mnoge regije na kontinentu mjesto nasilja, kriminala ili građanskog rata. Baš kao što je Europa crtala granice na Bliskom istoku i time uzrokovala probleme, isto je napravila i s Afrikom.