Foto: Goran Mehkek / Cropix
Odgovornost šutljivih: Šutnja nije zlato
Javnost već danima svjedoči upornom odbijanju premijera Milanovića da ispuni zahtjeve Bruxellesa i odustane od Lex Perkovic te ponovno uskladi hrvatsko zakonodavstvo s pravnom stečevinom Europske unije. Premijerovo ponašanje i postupke ne razumije nitko osim njega. I možda ministra pravosuđa. Premijer, jasno i očekivano, smatra da je u pravu i da upravo na ovom slučaju dokazuje svoju principijelnost, dosljednost i karakternost.
Smješe nam se sankcije u vidu nedodjeljivanja pomoći za prilagodbu ulasku u Schengen. Europa nas je u prvom koraku upoznala kao nevjerodostojnog partnera, koji u zadnji tren mijenja pravila igre i kao državu koja ne poštuje potpisane sporazume.
Mediji su krcati različitih nagađanja o razlozima Premijerovih postupaka, tumačenja njegovih karakternih i psiholoških crta, pronalaženja različitih interesa koji bi se mogli skrivati iza tih postupaka, predviđanja dubine i širine sankcije koje će Hrvatsku zadesiti i sličnih analiza.
Krizu je izazvao sam Milanović
Građani, politički analitičari, predsjednik države, oporba, psiholozi, sociolozi, novinari, javno prisutni komentatori svih vrsta, Europska komisija, strani mediji, baš svi smatraju da je sukob s Europskom komisijom oko uhidbenog naloga besmislen. Nema tko nije u zadnja dva tjedna prokomentirao krizu, koju je Milanović sam stvorio i sam doveo do točke vrenja.
Cijela država shvaća da je Premijer u krivu,da treba priznati da je pogriješio i povući zakon. A gdje je moja stranka? Gdje su SDP-ovci? Misle li i oni da je Premijer u krivu? Ne znamo, jer SDP-ovci šute. Jedino njih nema nigdje. Nema statusa na Faceu, nema neimenovanih izvora, nema komentara, svi izbjegavaju novinare i odgovore na pitanje treba li povući sporni zakon. Osim predsjednika Sabora Josipa Leke, koji je jedini izrazio jasno svoj politički stav, nitko se javno nije usudio izraziti neko mišljenje drugačije od Premijerovog. Neki su dapače gorljivo i apologetski branili Premijera, poput npr. Nenada Stazića.
Što je još gore, šutjeli su i na sjednici Kluba SDP-ovih zastupnika, održanoj u ponedjeljak na Iblerovom trgu. Šute na svim stranačkim sastancima. Šute SDP-ovi ministri, šute zastupnici, šute članovi predsjedništva stranke. Nekako misle da ih se to ne tiče, nije to njihov problem.
Za one koji šute smatra se da se slažu, jednostavno su to definirali Rimljani.
Bez filozofiranja, bez vrdanja i izmotavanja i sofističkih objašnjenja. Tko šuti, slaže se. Vidjeli smo koliko je državu koštala višegodišnja šutnja vodećih HDZ-ovaca okupljenih oko Ive Sanadera. Nitko nikada nije ništa zucnuo, osim hvalospjeva.
Zabrinjavajuće je da nitko od članova vodstva SDP-a ne shvaća vlastitu suodgovornost u šteti koju državi nanose Premijerovi postupci. Najodgovorniji jest Zoran Milanović. Ali suodgovornost je na svima onima koji su u mogućnosti utjecati na promjenu odluke, a to ne čine. Ministri i zastupnici SDP-a su ne samo u poziciji da javno i na zatvorenim sastancima izraze svoje mišljenje i svoj stav. Oni su obavezni to činiti. Izabrali smo ih ne zato da šute, nego zato da djeluju u javnom i nacionalnom interesu. Izabrani su da govore. A to nažalost ne čine. Oportunizam i strah zavladali su SDP-om. Kao građanka i kao članica stranke, gledam to s dubokom zabrinutošću.
U trenutku kada iracionalni postupci predsjednika Vlade i stranke štete državi, građanima i stranci, svaki pojedinac treba pokazati osnovni politički integritet i progovoriti u skladu s vlastitom savješću i odgovornošću.
Ako je ikada bilo potrebno zanemariti strah od zamjeranja Premijeru i gubitka svojeg stolca, onda je to sada. Stoga, u cijelosti svjesna da će mi neki moji stranački kolege zamjeriti ovaj tekst, svejedno ga objavljujem. U interesu je države i stranke da progovorite. Ničega se ne trebate bojati, osim samog straha.
Aleksandra Kolarić