Foto: Facebook
"SVA JE treperila od unutrašnjeg uzbuđenja kad je čula kako Bobo, ili Jure viče: mi smo spremni, Poglavniče!“, čitaju djeca u obaveznoj lektiri u šestom razredu osnovne škole, a to je samo posljednji u nizu skandaloznih sadržaja koji se uče u hrvatskim školama, a o kojima smo mogli čitati proteklih mjeseci i godina.
>> VELIKI PROSVJED PODRŠKE REFORMI ŠKOLSTVA Hrvatska može bolje
Lektira koja promiče ustaštvo
Skandalozan je i udžbenik iz engleskog jezika za drugi razred osnovne škole koji devetogodišnjake uči diskriminaciji ne temelju izgleda. Djeca, naime, iz ilustracija dviju djevojčica moraju prepoznati koja je od njih lijepa, a koja ružna. Zbog svega je Ministarstvo koje je prvo odobrilo tu knjigu, poslije zatražilo njezino povlačenje što je izdavačka kuća odbila, a reagirala je i pravobraniteljica za djecu, no djeca i dalje engleski uče prepoznavanjem "ružnih djevojčica".
Diskriminacija i nazadnost
Diskriminacija je, čini se, jedna od temeljnih vrijednosti koju učimo djecu u školama. Pored udžbenika ne zaostaju ni dječji časopisi. Prvi izbor, časopis namijenjen učenicima od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, zaposlenu majku prikazuje kao nezainteresiranu, poslom opterećenu, a majku kućanicu, "tetu Miricu" kao uzor prave majke. Na takvu sliku koja se servira djeci pobunila se udruga roditelja Roda iz koje su poručili da se djeci podmeće neokonzervativna ideja o majci domaćici kao jedinom vrijednom uzoru.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta svojedobno je za korištenje u osnovnim i srednjim školama preporučilo i časopis Vojna povijest koji je u lipnju 2013. na naslovnici imao sliku ustaškog koljača Jure Francetića u pripadajućoj uniformi i s puškom na ramenu, uz naslov "Ustaška vojnica - Početni razvoj oružane sile Ustaškog pokreta". Pojam ustaša je u priručnicima za povijest koji se koriste u nastavi tog predmeta u školama definiran kao "hrvatski nacionalistički pokret koji se u Drugom svjetskom ratu borio protiv srpskog centralizma".
Vjeronauk umjesto informatike
Dok djeca bubaju (iskrivljenu) prošlost i hrpu nepotrebnih podataka, u današnjem se školstvu malo ili nimalo brine o njihovoj sadašnjosti, a još manje o budućnosti. Informatika koja je daleko najperspektivnije područje za zaposlenje današnjih osnovnoškolaca i srednjoškolaca, u hrvatskim je osnovnim školama još uvijek izborni predmet, i to tek od četvrtog razreda. Informatička oprema je iz proračuna posljednji put kupljena 2008. godine. No, umjesto informatike hrvatska djeca od prvog razreda imaju nastavu vjeronauka, a vjeroučitelji napreduju tri puta brže od ostalih učitelja.
A kako vjeronauk od prvog razreda djeci pomaže da postanu bolji ljudi, moglo bi se zaključiti iz Indexove priče iz 2013. godine u kojoj smo prenijeli primjere učeničkog ponašanja s internetskog foruma nastavnika, od kojih su samo neki: učenikovo čitanje ilustrirane enciklopedije o vatrenom oružju, pljuvanje drugih učenika i učiteljica, uništavanje tuđih stvari, psovanje boga učiteljici i slanje u pičku materinu, razbijanje bicikla prolazniku i vikanje učiteljici "Tako ćeš i ti završiti kurvo", nasrtanje stolcem na učitelja, govorenje učiteljici "Napuši se kurca kurvo debela" i ""Jebem te u usta!", obraćanje među učenicima s "cigane, pederu, kurvo", bacanje petarda u učionici...
Nasilje u školama
Slična se priča ponovila i 2015. nakon uvođenja elektroničkih dnevnika u neke škole, nakon čega se na Facebooku pojavila stranica "Dnevna doza e-Dnevnika", o čemu smo također pisali. Na njoj su se objavljivali zapisi iz školskih imenika među kojima su bili i oni o psovkama i prijetnjama učiteljicama i učiteljima i nasilju u školama. Nasilje u školama bilo je i tema stranica crne kronike pa smo tako proteklih godina mogli čitati da je učenik jedne škole iz riječkog predgrađa prijetio učiteljima i kolegama nožem, a prije samo nekoliko mjeseci Hrvatsku je zaprepastilo nasilje u splitskoj školi gdje je učenica sedmog razreda rukama i nogama premlatila profesoricu povijesti jer su se dotakle pri mimoilaženju na hodniku.
S obzirom na to da djeca u hrvatskim školama uče o ustašama kao o herojima, a u lektirama čitaju o tjelesnom uzbuđenju koje izaziva slušanje salutiranja Jure Francetića i Rafaela Bobana ustaškom poglavniku Anti Paveliću, da je mama koja radi manje vrijedna i da treba prepoznati "ružne curice", ne čudi to što tri četvrtine hrvatskih tinejdžera smatra da NDH nije bila fašistička. Ne čudi ni to što se ideolog Željke Markić i predsjednik ultrakatoličke udruge Vigilare Vice Batarelo hvali činjenicom da djeca danas razmišljaju kao svoji bake i djedovi. Ne čudi, na koncu, ni to da riječki maturanti zadnji dan škole proslavljaju podignutim desnicama u nacistički pozdrav i ustaškim znakovljem na majicama.
Želite li takve škole i li takvu budućnost za sebe i svoju djecu?