"U roku od 100 milijuna godina ili manje, sve što se kristalizira na istoku otopi se na zapadu", rekao je vođa istraživanja, Thierry Alboussiere sa Sveučilišta Joseph Fourier u Grenobleu.
Ta ideja je u suprotnosti s uvriježenom teorijom o tome da je velika kugla željeza u središtu zemlje neprestano mirna, i da raste u svim smjerovima kako se planet hladi. Osim toga, mogao bi dati nova saznanja o starosti jezgre, seizmičkim nedosljednostima, ali i o tajnovitom sloju gustih tekućina na svojoj površini.
6400 kilometara ispod površine
Prije otprilike milijardu godina, središte se zemlje polako počelo učvršćivati iznutra. Zemlja je najtoplija u samom središtu, možda čak vruća od površine Sunca, ali je ta unutarnja jezgra, promjera oko 2750 kilometara, u čvrstom agregatnom stanju, vjerojatno zbog iznimnog pritiska koji je podigao njenu temperaturu. Kako se hladi, prima sve više željeza i šalje lakše elemente kroz vanjsku jezgru, načinjenu od tekućeg metala. Vjeruje se da to kretanje čini magnetsko polje Zemlje, magnetosferu.
Znanstvenici ne mogu otputovati do središta Zemlje, s obzirom da se ono nalazi na dubini od 6400 kilometara, i tu manje više prestaju sva direktna saznanja o unutarnjoj jezgri. Jedino što se može učiniti je primati djeliće informacija preko potresa.
Kako je za OurAmazingPlanet objasnio Michael Bargman sa Sveučilišta Bard u SAD-u, kad god dođe do velikog potresa, seizmički valovi bivaju odašiljani u svim smjerovima, a seizmografi primaju podatke. Ti valovi mijenjaju brzinu kad prolaze kroz različite medije, a znanstvenici onda mogu pretpostaviti kakvi se materijali nalaze u različitim dijelovima unutrašnjosti planeta. Problem je u tome što se potresi ne događaju svugdje na površini, pa se nema dovoljno podataka da bi se dobila jasna slika unutarnje jezgre.
Neprestano kretanje
Seizmološka mjerenja su pokazala da se seizmički valovi brže kreću kroz unutarnju jezgru od sjevera prema jugu, nego od zapada prema istoku. Seizmičke karakteristike također su drukčije na istočnoj i zapadnoj polutci jezgre. Ti se podaci ne slažu s klasičnom idejom o nepokretnoj unutarnjoj jezgri, a u prilog toj ideju ne ide ni 200 kilometara širok sloj gustog materijala, otkrivenog na površini unutarnje jezgre.
Francuski su znanstvenici matematičkim modelima i laboratorijskim eksperimentima odlučili objasniti nedosljednosti. Predstavili su ideju po kojoj se jezgra ne kristalizira neprestano na cijeloj površini, nego se simultano topi na jednoj, a učvršćuje na drugoj strani, pri čemu strana koja se topi ubrizgava guste tvari u vanjsku jezgru. Pretpostavljaju da je unutarnja jezgra blago pomaknuta prema istoku, zbog čega je na zapadnoj strani stalno jači pritisak.
Rezultat bi mogao biti stalno gušća zapadna polutka, i neprestan dotok guste tekućine s istoka, koja se postepeno širi prema cijeloj površini unutarnje jezgre. Ta bi teorija mogla dovesti do preokreta u razmatranju nastanka magnetosfere, ali i u procjenama o starosti unutarnje jezgre i njenog najstarijeg dijela.