Ljudmila Pavličenko jedno je od najpoznatijih vojnih lica iz doba Drugog svjetskog rata u Sovjetskom Savezu. Poznata i kao Dama Smrti, ubila je 309 neprijateljskih vojnika svojim snajperom te ostala zapamćena kao najuspješnija sovjetska snajperistica. Ljudmila se borila na Istočnom frontu tijekom cijelog rata, a posebno se istaknula u bitkama za Odesu i Sevastopolj.
Ljubiteljica sporta, domovine i povijesti
Rođena je 1916. godine u jednom malom ukrajinskom selu u tadašnjem Ruskom Carstvu. Nakon što se u mladosti preselila s obitelji u Kijev, živjela je sasvim običan život mlade dame u ranom 20. stoljeću. Išla je u školu, bavila se atletikom te pomagala roditeljima u domaćinstvu.
Osim što ju je zanimao sport, zanimala su ju i oružja. Pavličenko se rodila u vrijeme naglog razvoja vojne tehnologije pa je uskoro upisala streljački klub i završila svoju obuku. Isto tako, Ljudmila je bila veliki patriot te je svoje obrazovanje usmjerila prema povijesti kada je upisala studij na kijevskom sveučilištu.
Dama Smrti, a ne medicinska sestra
Drugi svjetski rat počeo je kada je imala dvadeset i četiri godine. Ljudmila je smatrala svojom dužnošću da brani svoju zemlju pa je pristupila regruterima Crvene armije kako bi se učlanila u vojsku. U svojem rezimeu posebno je istaknula streljačku obuku, što je rezultiralo posmjesima. Ponuđeno joj je da postane medicinska sestra kao i ostale žene jer u vojsku nije ni smjela prema pravilima Crvene armije.
Ljudmila ih je oštro odbila. Rekla je da nije osposobljena da previja vojnike i liječi njihove rane, ali da zna zadati rane protivnicima koji dolaze. Dozvoljeno joj je da se pridruži malim akcijama u kojima se do 1941. godine dokazala kao sposoban vojnik. Uskoro je primljena u 25. streljačku diviziju.
1941. godine pronašla se u Odesi, gdje je branila grad protiv nacista. Ljudmila je sa svojom poluautomatskom puškom usmrtila 187 neprijateljskih vojnika. O njoj su znali čak i nacisti, a postala je poznata kao Dama Smrti.
Nakon što je grad Odesa ipak izgubljen, povukla se na Krim sa svojom divizijom i branila Sevastopolj. Na frontu je bila osam mjeseci bez prestanka, a na kraju je ranjena šrapnelom minobacačke granate. Rečeno joj je da se mora povući s bojišta kako bi se oporavila.
Od bojišta do audijencije s američkim predsjednikom
Njezini nadređeni kasnije su komentirali da su ju povukli smatrajući ju prevažnom za moral Crvene armije. Njezine streljačke vještine i talent bile su dragocjene te je sada trebala pokazati i drugima kako biti precizan snajperist.
Ostatak rata provela je u vojnim centrima, gdje je radila kao streljački instruktor. Odlikovana je Zlatnom zvijezdom i proglašena herojem Sovjetskog Saveza. Prilikom boravka u SAD-u 1942. godine dobila je poziv na audijenciju s američkim predsjednikom Rooseveltom.
Nakon rata nastavila je raditi u vojsci te se vratila studiju povijesti. Počela se sve više baviti radom u vojnim komisijama te gostovati po brojnim konferencijama. Ostatak života provela je mirno, a preminula je 1974. godine. Njezin grob nalazi se u Moskvi.