Žena s invaliditetom: Radim već 12 godina, a država od mene radi socijalni slučaj

"JAKO je tužno da osobe s invaliditetom moraju same kemijati kako do osobnih asistenata i skupih ortopedskih pomagala. Ne može država od nas tražiti da rješavamo njihove probleme", rekla nam je danas na prosvjedu osoba s invaliditetom i roditelja njegovatelja djece s teškoćama u razvoju Ivana Smrečki, voditeljica i koordinatorica usluge osobne asistencije u Hrvatskim udrugama paraplegičara i tetraplegičara.

"Nama je zbog naših zdravstvenih stanja teško biti ovdje, radi primjerice ozeblina ili mjehura. Nakon ovoga prosvjeda velika je vjerojatnost da će mnogi biti bolesni i da ćemo imati tisuću problema. No danas smo odlučili žrtvovati svoje zdravlje da bismo došli ovdje i rekli da je dosta ovog sustavnog maltretiranja", dodala je.

"Meni nitko ništa ne treba plaćati"

Umjesto da ih država zaštiti, kaže Smrečki, da ih motivira da rade, od njih se rade socijalni slučajevi. Ona sama radi već više od deset godina. Ispričala nam je da je u kolicima završila nakon prometne nesreće 2004. godine, kada je imala 20 godina. Zatim je 2009. godine završila višu školu na ekonomiji, a 2010. je već počela raditi. S obzirom na to da kontinuirano radi od završetka školovanja, posebno ju pogađa što država od osoba s invaliditetom sustavno pokušava napraviti socijalne slučajeve.

"Meni nitko ništa ne treba plaćati, ja ću sama sebi zaraditi sve što trebam i zarađujem više od deset godina. To nikada nije bilo upitno, problem je kada mi ono što zaradim žele uzeti da si plaćamo asistenta. Za to mi onda ne treba država, mogu sama naći osobu koju ću sama plaćati", rekla je.

"Ne želim sjediti doma i gledati hoće li mi netko platiti račune"

"Tjeraju nas da postanemo socijalni slučaj, što mi ne želimo. Ja ne želim sjediti doma i gledati hoće li mi neko platiti račune za mobitel ili neće, mogu li imati internet u 21. stoljeću ili ne. Mi ne tražimo nikakve abnormalne zahtjeve", dodaje Smrečki.

Osvrnula se i na pitanje cenzusa, protiv kojeg su se borili 20 godina, da bi ih država novim zakonima ponovo pokušala uvesti. "Sada nam ponovo uvode da mi svojom imovinom garantiramo, i naši bližnji, a tek onda, kada vide da nemamo ništa, onda će nam država pomoći. Država živi u paralelnom svemiru", kaže.

"Ja nemam ništa protiv sporta i ne kažem da ne treba dočekati nogometaše, ali ludo je da se onda govori da nema novca za naše potrebe, kad za sve ostalo ima. Uzeli su 450 milijuna iz ZOSI-ja da sačuvaju radna mjesta za vrijeme korone, a sad nam rade ovo", smatra Smrečki.

"Samo jedan kotač me košta 3000 kuna"

Što se tiče prilagođenosti institucija osobama s invaliditetom, rekla je da je ona imala sreće što je na njezinom fakultetu pristupačnost uglavnom bila adekvatna, kao i u ustanovama u kojima je bila zaposlena. No, to se ne može reći za mnoga druga javna mjesta. "Evo i na ovom prosvjedu, koliko je ovdje osoba s invaliditetom, a nemamo WC. Nema ga ni u vladi, tjeraju nas da tražimo Gradsku skupštinu. 

"Svi se mi borimo za tebe i imamo iste ciljeve. Mi danas ne pričamo o nekim epohalnim postignućima, nego o osnovama. O potrebama čovjeka za kretanjem, za radom, učenjem i fiziološkim potrebama. Mi nismo krivi što kolica toliko koštaju, takvu cijenu je država izborila s ortopedskim kućama", rekla je.

"Pomagala za nas nemaju cijenu, ali su skupa"

Dok priča, pokazuje na kotač koji je pričvršćen na prednji dio njenih kolica, koji joj pomaže u navigaciji. "Taj kotač me košta 3500 kuna. Ne znam kako da objasnim koliko mi je triride, električni nastavak koji stavim na kolica, pomogao. Ja od travnja do studenog mogu gdje želim, kada želim. Mogu od Knežije do centra, prođem cijeli grad, mogu sama na kavu, nisam vezana ni uz koga niti jedan posebno prilagođen dio. Takve stvari nemaju cijenu, ali, na žalost, imaju", rekla je.

"Mi za vladu nismo građani drugog reda, mi za njih nismo uopće građani. Naša vlada od nas radi invalide", zaključila je Smrečki.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.