REAGIRANJE Ženska mreže Hrvatske na slučaj Dragana Paravinje, osumnjičenog za ubojstvo i pokušaj silovanja 17-godišnje Antonije Bili, pročitajte u cijelosti:
Tajni agent 007 imao je "licence to kill" iliti dozvolu za ubijanje neprijatelja svoje države. Kod nas, međutim, postoji dozvola za silovanje, što ne isključuje i ubojstvo, dapače. Dosta je da se silovana osoba neprimjerenim rječnikom obrati silovatelju i dirne njegove nacionalne osjećaje.
Slučaj Paravinja između ostalog je izbacio na površinu surovu istinu i suočio nas s činjenicom da tome ni izdaleka nije tako, da silovatelji i ubojice slobodno prelaze granice, rade na poslovima idealnim za usputno skupljanje žrtava po cestama i zahvaljujući hrvatskom državljanstvu, uspješno izbjegavaju ruku pravde.
Jučer je jedan uzrujani građanin nazvao žensku udrugu koja se bavi podrškom ženama žrtvama nasilja, tražeći predstavnicu Ženske mreže Hrvatske i inzistirajući da žene nešto organizirano poduzmu protiv toga. Na pitanje zašto samo žene, odgovorio je zato što su najčešće žrtve i najmanje zaštićene. Što se njega tiče, takvima kao Paravinja on bi bez dileme izricao smrtnu presudu, a tvrdi da mnogi muškarci koje poznaje misle isto tako. Pitam se samo gdje su i zašto se njihov glas ne čuje? I zašto tek jedna od dvadeset žena prijavi silovanje?
Da nije bilo odlučnih sestara Antonije Bilić i ovaj bi se slučaj završio s izjavom "izdali smo tjeralicu...", kao u slučaju mnogih drugih do sada nestalih djevojaka i žena. Sada smo se i osvjedočili da to baš ništa ne znači, a sestre su javno, preko televizije, dobile packu da ne poznaju pravo. Iako dobro znaju da imamo pravo na život bez nasilja, pravo na sigurnost i integritet, jadne one, ne znaju da imamo takav pravni sistem koji štiti ubojice i silovatelje, samo zato što imaju domovnicu. Doslovce im daje dozvolu da rade što hoće. To što su zločin počinili u drugoj državi, problem je te države, ne naš. Mi smo uredno zatražili da mu sudimo tu kod nas, ali što da se radi, kad ONI nisu htjeli reagirati na to naše traženje. Nećemo ih valjda dva puta pitati ili čak moliti? Kao sasvim normalno, saznajemo i to da na stotine takvih šeće među nama... Vrlo utješno. Za žene pogotovo. Koliko se još Antonija treba ponoviti da bi se nešto poduzelo? Ne poslije, nego prije no što se zločin desi.
Ulaskom u Europsku uniju to bi se navodno trebalo promijeniti, ali samo u okviru država koje su članice, pa će kriminalci opet bježati tamo gdje znaju da ih se ne može dohvatiti. Rad stotine policajaca, vatrogasaca, ronilaca i članova Gorske službe spašavanja koji pretražuju rijeke, jezera i planine, zakašnjela su aktivnost i ništa ne znače djevojci koja je mislila da živi u sigurnoj državi. Nije vjerovala da ljudi mogu biti loši i zlonamjerni. Umjesto simpatije i suosjećanja, mnogi će čak reći da si je sama kriva, što je trebala autostopirati? Još malo pa će biti pitanja da što ste se vozili baš tim tramvajem, u kojem vam je džepar ukrao novčanik? Mogli ste ići taksijem.
Kao žene i građanke, bez obzira bile mi udružene u Žensku mrežu ili ne, tražimo od države da HITNO sklopi takve bilateralne ugovore sa svim državama s kojima može, koji bi omogućili progon i izručivanje zločinaca, te ukinuli dozvolu za silovanje. Onaj tko je silovao bilo gdje, tko je ubio bilo gdje, mora biti suđen i spriječen da to ponovi igdje. Zajedno sa sestrama Bilić još uvijek se nadamo da će pravo, koje većinom kroje muškarci, ipak povesti računa i o ženama, jer sve smo mi u nekom trenutku Antonija...