Francuski filozof Jean Baudrillard postavio je prije više desetljeća dijagnozu postmoderne politike kao politike koja je izgubila sadržaj. Političke stranke ljevice i desnice se po njegovim riječima "međusobno zamjenjuju na vlasti kao fiktivne alternative", ne nudeći pri tome nikakav drugačiji politički sadržaj.
Taj fenomen nikada nije bio izraženiji u Hrvatskoj kao na ovim izborima. S jedne strane imamo Plenkovićevog pokemon kandidata, koji stalno otvara usta, ali iz njih ne izlazi doslovno - ništa. S druge strane imamo wannabe Trumpa s Trnja koji će izreći apsolutno bilo što. Pa se ne ustručava uzeti izborni slogan Franje Tuđmana i u isto vrijeme potpisnike svoje kandidature nazvati "podržislavima", uzimajući termin iz političke kritičko-satiričke emisije Prime Time.
Milanović bi bio autentičniji predsjednik HDZ-a od Plenkovića
Sam je Milanović u više navrata izjavio da bi za Plenkovića primjerenije bilo članstvo u SDP-u, dok su brojni politički komentatori često primjećivali da bi upravo Milanović bio puno autentičniji predsjednik HDZ-a od Plenkovića.
Upravo taj izostanak političkog sadržaja, stvarne, vidljive vrijednosne razlike između njih, rezultirao je "tvrdom kohabitacijom" koja se svodila na osobne obračune, što se nastavilo i u kampanji. Plenković građanima za predsjednika nudi pokemon kandidata samo zato da na toj poziciji više ne bude Milanović, dok je Milanovićeva jedina poruka da je on "jedina brana HDZ-u".
I to je apsolutno sav "sadržaj" dvojice kandidata - da nisu onaj drugi. Takva antipolitika zapravo nije nova. Već prvim dolaskom Milanovića na vlast, a ubrzo potom i izborom Plenkovića za predsjednika HDZ-a, izostanak političkog sadržaja kod obojice postaje sve vidljiviji.
Najgore je da je velik dio javnosti prihvatio antipolitiku kao "normalno" i "manje zlo"
Milanović je na vlast došao kao "socijaldemokrat", koji je potom pokušao privatizirati autoceste i donio najgori zakon o radu u modernoj Hrvatskoj. Potom je kao samoproglašeni "liberal" vratio odličja Glavašu, da bi danas kao "suverenist" zazivao ukidanje temeljne institucije suverene države poput Ustavnog suda. S druge strane, Plenković je nakon Karamarka izabran za predsjednika retrogradne interesne organizacije samo jer može - pobijediti Milanovića.
Najgore u svemu tome je da je velik dio hrvatske javnosti, ali i politike, prihvatio takvu antipolitiku kao realnost. Nešto "normalno". "Manje zlo".
Pa je tako i "nova zvijezda" političke scene Marija Selak Raspudić kampanju temeljila na poruci da je ona "jedina koja u drugom krugu može pobijediti Zorana Milanovića". Dakle, ista vrsta antipolitičke poruke. Treba tu spomenuti i novu zvijezdu krajnje desnice, Tomislava Jonjića, koji je u kampanji također koristio isključivo antiretoriku, no ta je retorika, kao i taj predsjednički kandidat, još uvijek ostala u prvoj polovini dvadesetog stoljeća.
Milanović je usisao i obezvrijedio gotovo sve
Na lijevoj strani političkog spektra zavladala je još veća pustoš. Zoran Milanović je usisao i obezvrijedio gotovo sav sadržaj i gotovo sve političke dionike. Na njegovu ispraznu antiretoriku ili "manje zlo" pristale su sve stranke (lijevog) centra, dok stranku koja bi trebala biti stožerna u formiranju i artikuliranju lijevih političkih poruka i politika već desetljećima gledamo kako isprazno životari i bori se za zrak u sjeni svojeg formalno bivšeg, ali realno i sadašnjeg i budućeg predsjednika.
Jedini izuzetak u ovoj kampanji bila je stranka Možemo, koja je izašla sa svojom kandidatkinjom i koja jest artikulirala vrijednosno-sadržajne teme. Do trenutka objave prvih rezultata.
Podrška Ivane Kekin Zoranu Milanoviću je najgori trenutak ovih izbora
Još se ni tinta nije osušila na brojevima Državnog izbornog povjerenstva, a već smo čuli Ivanu Kekin kako javnosti šalje poruku da će zaokružiti Zorana Milanovića te kako poziva svoje birače da učine isto.
Dugoročno je za lijevu političku opciju upravo taj trenutak najgori trenutak ovih izbora jer se time gubi vjerodostojnost predstavljanja alternative na lijevoj strani političkog spektra.
Stranka koja se zalaže za očuvanje javnog dobra i javnog interesa pozvala je na glasanje za kandidata koji je htio prodati autoceste i koji je branio (nezakonite) privatne interese svog prijatelja u uvali Vruji. Stranka koja se zalaže za osnaživanje žena pozvala je na glasanje za mizoginog političara koji se okružuje isključivo "dečkima", a političarke naziva "narikačama".
Stranka koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava pozvala je na glasanje za političara koji vraća odlikovanja Glavašu i dodjeljuje ih Smiljanu Reljiću. Stranka koja se zalaže za stvarnu (a ne fingiranu, kakvu sad imamo) borbu protiv korupcije pozvala je na glasanje za političara kojemu je šef ureda bio Saucha, a ministar Varga.
Možemo pristao na političku ucjenu biranja "manjeg zla"
Time je Možemo također pristao na političku ucjenu biranja "manjeg zla", odnosno perpetuirani ciklus antipolitike od kojega koristi imaju samo Milanović i Plenković. Dok društvo pada u sve dublju spiralu političke polarizacije i boreći se "manjim zlom" protiv "većeg zla" - samo gubi. Zlo je zlo, pobjedom jednog od njih društvo neće profitirati. Toga bi prvi trebali biti svjesni oni koji "idu polako kako bi došli daleko".
Iskreno, veći stupanj zrelosti po tom pitanju pokazala je Marija Selak Raspudić. Jednostavnom porukom da njezini birači imaju svoj mozak te sami znaju odlučiti što će napraviti sa svojim glasom u drugom krugu izbora elegantno je odbila biti dio osnaživanja antipolitičkog duopola. Šteta što iza njenog "centra" stoje novci ljudi bliskih bandićevcima i Željki Markić.
I što sad?
Birači koji ne pristaju na zlo i dalje imaju izbor
U situaciji smo u kojoj se afirmativni glas u drugom krugu izbora svodi na podržavanje jedne ili druge varijante antipolitike. U kojoj, očigledno, najveći dio biračkog tijela pristaje na takav odabir. I u kojoj mediji rezultate izbora reduciraju na "trijumf", "ponižavanje" ili "častan poraz" jednog od dva nositelja tih dviju antipolitika.
No, birači koji na to ne žele pristati i dalje mogu dati svoj negativan glas. Mogu aktivno odbiti podržati bilo koju od te dvije antipolitičke opcije. Mogu izaći na birališta i poništiti listić. Da postoji značajan broj birača sklonih takvoj opciji, pokazuje i anketa Indexa u kojoj je više glasova dobila opcija "neću izaći na izbore" nego Plenkovićev pokemon.
No, taj stav treba aktivno izraziti. Treba otići do tog birališta i uistinu poništiti taj listić, a ne samo preskočiti izbore. Brojka od desetak posto poništenih listića ne bi promijenila rezultat izbora, ali bi poslala glasnu poruku, kako javnosti tako i političarima te samom Zoranu Plenkoviću. Uh, pardon, Andreju Milanoviću.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala