EUROPSKA svemirska agencija (ESA) objavila je prije nekoliko dana kako najnovija analiza podataka sa svemirskog opservatorija SOHO ukazuje na to da se vanjski dio naše atmosfere proteže daleko izvan orbite Mjeseca.
Mjesec se, prema tome, zapravo nalazi unutar naše atmosfere, geokorone, što je vrlo zanimljiva činjenica.
Svjetleća geokorona
Geokorona je krajnji vanjski dio Zemljine atmosfere koji ima osobinu luminiscencije. Najbolje se može vidjeti u ultraljubičastom svjetlu, zbog raspršenja neutralnih atoma vodika. I prije su znanstvenici znali da geokorona postoji i koje su njene odlike, ali nisu do sada uvidjeli da se proteže toliko duboko u svemir.
Naime, ona se prostire na udaljenosti dvostruko većoj nego što je ona između Zemlje i Mjeseca, odnosno proteže se 630.000 kilometara u svemir.
“Mjesec zapravo plovi kroz Zemljinu atmosferu“, rekao je fizičar Igor Baliukin, s ruskog Instituta za svemirska istraživanja.
“Toga nismo bili svjesni, sve dok nismo maknuli prašinu s podataka koje je prije više od 20 godina prikupio opservatorij SOHO“, dodao je.
Jedan od vrlo osjetljivih senzora letjelice SOHO, naziva SWAN, bilježio je tragove vodika koji čine geokoronu i tako mjerio njenu točnu rasprostranjenost unutar svemira.
Letjelica SOHO mogla je našu geokoronu promatrati samo u određeno doba godine, kada su i Zemlja i krajnji vanjski dio atmosfere bili u njezinom vidokrugu.
Naime, kod planeta koji imaju vodik u atmosferi vodena para se češće vidi bliže njihovoj površini. To vrijedi za Zemlju, Mars i Veneru.
"Ta činjenica je posebno zanimljiva ako se izvan našeg Sunčevog sustava traže planeti s potencijalnim izvorima ili spremnicima vode", objasnio je astronom Jean-Loup Bertaux, bivši voditelj projekta SWAN.
"Kada su astronauti misije Apollo 16 1972. godine postavili prvi teleskop na Mjesec i njime snimili očaravajuću fotografiju geokorone koja obavija Zemlju i koja snažno sjaji u ultraljubičastom svjetlu, nisu znali da se i sami nalaze u vanjskim dijelovima te iste geokorone“, dodao je.
Koliko u vanjskoj atmosferi ima atoma vodika?
Sunčeva svjetlost reagira s atomima vodika kroz određenu valnu duljinu ultraljubičastog svjetla naziva Lyman-alpha, koju atomi mogu apsorbirati i emitirati. Budući da tu vrstu svjetla apsorbira Zemljina atmosfera, ona se može promatrati samo iz svemira.
Zahvaljujući svojem senzoru, SWAN je u geokoroni mogao selektivno mjeriti svjetlost Lyman-alfa i tako otkriti stvarne razmjere naše vanjske atmosfere.
Prema novom istraživanju, gdje su znanstvenici proučavali nekoliko desetljeća stare podatke s opservatorija SOHO, izgleda da Sunčeva svjetlost zbija atome vodika u geokoroni na dnevnoj strani Zemlje, ali proizvodi i područje pojačane gustoće na noćnoj strani.
Gušće dnevno područje još uvijek je poprilično rijetko, sa samo 70 atoma vodika po kubičnom centimetru na udaljenosti od 60 000 kilometara iznad Zemljine površine, i s oko 0,2 atoma na udaljenosti na kojoj se nalazi Mjesec.
“Na Zemlji takvu gustoću ipak nazivamo vakuumom, tako da taj dodatan izvor vodika ne bi bio dostatan da olakša daljnja svemirska istraživanja“, rekao je Igor Baliukin.
Ne bismo mogli u njoj disati
Naravno, mi ne možemo disati u vanjskom dijelu naše atmosfere koji se proteže dalje od Mjeseca. Ne samo zbog malene količine atoma vodika, već i zbog nedostatka kisika.
Ono što je dodatno zanimljivo je ta činjenica kako izgleda da, unatoč svom našem napretku u svemirskim istraživanjima, nijedan čovjek do sada nije napustio Zemljinu atmosferu.