Foto: Index/FaH
Ne razmišljaš puno o zvukovima života na svom poslu. Ne razmišljaš o tupim i britkim zarezima brusilice i protestu metala kojeg ognji aparat za zavarivanje. Ne razmišljaš o zvukovima grada koji kakofonično bruji po štekatima punim mladosti, ne razmišljaš o muzici dok voziš i psuješ sve instruktore autoškola, no u bolnici koja spava sve je drugačije. U bolnici koja spava razmišljaš o svemu. Što te dovelo u nju? Kakve prilike, sudbina, vrijeme? U bolnici koja spava razmišljaš o ljudskoj pohlepi, o onima koji trguju ljudskom nesrećom. O onima koji su nas doveli sve u situaciju da razmišljamo u kakvoj zemlji živimo? Sa kakvim ljudima. Monstrumima. Monstrumima koji nam iz dana u dan truju djecu. Uče ih u školama mržnji, predrasudama. Uče ih svakodnevno u televizijskim programima koje gledaju, internetskim stranicama koje otvaraju da mrze, da osuđuju, da se osvećuju, dok oni grabe, otimaju, siluju sve nas.
U bolnici koja spava i nemaš izbora osim da razmišljaš, da razmišljaš kako o zvukovima tako i o životu samom po sebi, jer je bolnica i svijet i život za sebe. Van nje ti znaš da postoji život, ali on tebe trenutno ne zanima. U bolnici ne razmišljaš o svom životu, u bolnici razmišljaš o onom koji je na odjelu traume, onom kojeg nisi uspio zaštititi od ovog vremena, ovih monstruma. Razmišljaš o onom kojeg si učio da voli, kako su učili i tebe, onog kojeg si učio da poštuje ljudski život, ma čiji on bio i kakav jer su tako učili i tebe. U tvoje vrijeme nije bilo fašizma, nije bilo mržnje, nije bilo straha. U hodniku bolnice ne razmišljaš o politici. A ona nas je sve dovela u bolnice.
Ne razmišljaš o tom jeftinom, uvoznom američkom politikanstvu koje nas je zadesilo kao i jeftine američke serije koje zaglupljuju u sličnoj mjeri u kojoj nas zaglupljuje i njihovo poimanje politike, konstantno ratno-domoljubno ludilo kojim opravdavaju svoja zasipanja nevinih ljudi i civila navođenim projektilima na kojima im počiva industrija.
Ne razmišljaš istina o tome i savršeno ti se jebe i za to dok vadiš Coca – Colu s automata i čekaš dostavu brze hrane koja je slično ušla u naš život na slična mala vrata uz neku nasmiješenu plavušu kao i puške, kao i topovi. Topovi i cijevi za koje se ima i to za najam i to švabama kojima im iste moramo vratiti čim prođu parade i balade, ali se nema za nove rolete na tvom katu bolnice u kojoj su djeca, kao što se nema za pločice na zahodu, kao što se nema za malo boje i jupola za zid koji je izrađen još u socijalizmu, pa ne razmišljaš o onoj koja je večeras u Kanadi, onoj što bi trebala da se slika sa onima sa kojima bi trebala, ali to jebiga nije u opisu američkog poimanja predsjednice, američki predsjednici ne posjećuju bolnice kao ni djecu koju su zasuli navođenim projektilima.
Djeca mogu i bez grijanja u bolnicama, nek se toplije obuku
Pa te takve stvari savršeno ne zanimaju, a i što bi? Čemu? Tako ne razmišljaš o cijeloj vojsci kretena koji ti truju djecu iz ovih ili onih licemjernih razloga, kao što ne razmišljaš koliko mrziš ovu usranu zemlju dok gledaš majku na susjednom krevetu koja briše znoj svom djetetu jer klime ne rade, jebe se generale, bojovnike i gromovnike za dječji znoj. Oni su svoj prolili za ovu zemlju prije dvadeset godina i razumno je da imaju klime, Toshibe i Hyundaie, da imaju bazene, ribogojilišta i računalne tvrtke. Djeca mogu i bez grijanja u bolnici. Neka se toplije obuku.
Ne razmišljaš o tome jer nema smisla. Ne razmišljaš ni o krevetu na istom katu na kojem ti je izdahnuo prijatelj. Njegovoj majci nikada nisu poklonili klimu, nikada joj nisu niti objasnili za što je taj momak zapravo dao svoj život, kao što i nama nikada nisu objasnili što su radili lešinari među vojskom, kamioni puni bijele tehnike i kolone ljudi prema kojima su išli naši tenkovi u susjednoj državi koju su oslobađali.
On je bio tu negdje koliko znam pokušavao je zaustaviti te i takve koji su sramotili uniformu, a danas su u ponosnoj paradi, danas su viđeni ljudi, poduzetnici. Ne razmišljaš naravno o tome, bilo je davno, no razmišljaš o sobi u bolnici koja je ostala ista, u dvadeset i pet godina isti krevet, isti zid i isti poster Nene i 99 luftbalona. Isti lift šumno remeti mir. Jedno dijete traži majku, isti krevet nema pozivno dugme za dežurnu sestru. Nije ga bilo prije dvadeset i pet godina. Nema ga ni danas.
Zasigurno bi ponosni alkari protestirali da leže na tom odjelu, ponosni i gordi svećenici, političari i poduzetnici, no njih bi zasigurno smjestilo u što modernije, recimo apartman koji košta sto eura za noć, a ima i televiziju. Televiziju ej. Ne razmišljaš o jebenoj televiziji jer ti je ionako dosta svega. Aparat za kavu uz zujanje kao da ga kolju izbacuje crnu vodu bez šećera i bez mlijeka u prahu. Sitno naravno ne vraća. Udaraš ga nogom i psuješ svjestan da remetiš tišinu. Pa ti bude nelagodno. Ljudi u bolnici spavaju, zapravo pokušavaju zaspati među djecom koja vrište, starcima koji hropću i umornim sestrama kojima je pun kurac svega.
Ali ne razmišljaš ni o tome u toj jebenoj bolnici, kao što ne razmišljaš o korumpiranoj gradskoj vlasti koja ni jebeni kafić ne može bez masne provizije dat u najam. Zapravo ne razmišljaš o ničemu. Čak ni onim degenericima koji ti prijete jer ne zavijaš u krdu sa njima, nisi njihova vrsta. Ona najodvratnija. Ona koju tegliš na grbači iz mjeseca u mjesec i koja nema pametnija posla doli da te zajebava.
Razmišljaš samo o svom djetetu koje spava i ravnomjerno diše na krevetu kojem se ne može podignuti naslon.
I tada začuješ sirene.
Društvo koje doji mržnjom prema drugome i drugačijem
Ne mogu niti zamisliti kako se osjećaju roditelji ubijenog mladića na Zapadnoj obali. zatvorio sam se u sobu da ih ne sretnem na hodniku od straha i užasa, od nemoći. Kao ocu dva njegova vršnjaka sve što mi prolazi kroz glavu jest da sam malo uradio. Da smo kao društvo malo uradili. Kada je ubijen Luka Ritz postalo nam je svima jasno da su nam djeca izložena ovom surovom vremenu i nakaradnom društvu koje isključivo grabi, siluje, razara i otima. Društvu koje veliča fašizam, društvu koje doji mržnjom prema drugima, drugačijima. Društvu u kojem se do statusa dolazi otimačinom, pljačkom, ubojstvima.
Kao roditelj mogu samo plakati sa njima i moliti ih da mi oproste što nisam učinio više. Što nisam vikao više, što nisam urlao sa megafonom na trgovima, što nisam poduzeo više da ovoj stoki koja nas je sve dovela do ovakvih tragedija kažemo kao društvo - dosta.
Jedino čime se mogu iskupiti je da radim više, da pišem o svemu ovom što nam se svima događa više i da vam svima, odvratni licemjeri kažem što vas ide, vama i vašoj usranoj zemlji kakvu ste stvorili, zemlji u kojoj nam djecu ubijaju na ulici.
Zvuk bolnice koja spava je jednoličan šum ventilacije i bip koji se ponavlja u intervalima negdje sa kata. Zvuk bolnice koja spava je respirator koji se ravnomjerno diže i spušta i tiho otvaranje vrata u sobi dežurstva. Zvuk bolnice pred koju dolaze sirene sa djetetom koje umire prestaje biti zvuk bolnice i postaje zvuk je ove užasne, sramotne zemlje.
Zvuk zemlje koja je otišla u tri pičke materine.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala