U HRVATSKOJ postoji nešto što se zove lijevo-liberalna scena. To je zanimljiva pojavnost hrvatske politike, jer ljevica i liberalizam imaju malo toga zajedničkog. No kako mnogi samozvani „urbani progresivci“ vole sebe tako nazivati, eto, učinimo im po volji. Ta scena ima novu heroinu – Daliju Orešković, koja je nedjeljnim nastupom na televiziji postala novi junak scene, onaj koji govori ono što narod želi čuti, barem ovaj lijevo-liberalan dio naroda.

Gospođa Orešković je zgodno iskoristila kredit svoje bivše funkcije, predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, kako bi započela političku karijeru. Pozicionirala se lijevo-liberalno, u lovu na razočarani dio biračkog tijela propadajućeg SDP-a (znate one strančice koja pomogne HDZ-u poklanjajući im zastupnika svaki put kada ovima neki zafali) te u lovu na neki broj birača koji se osjećaju liberalnim, a ne znaju sami odabrati između postojećih 7-8 stranaka liberalnog ili barem nazovi liberalnog nadzora.

Oduševljeni komentatori po društvenim mrežama ne znače ništa

Komentari su bili oduševljeni – ona govori istinu, ona govori što narod hoće, ona je novi spasitelj ove države, kao da jedan čovjek i da je najbolji može nešto napraviti. No, ono što naša urbana, fina, uglađena lijevo-liberalna scena zaboravlja je – da jedna osoba ne može nešto sama napraviti u politici bez klasične političke stranke, bez novca i bez vrlo snažnog rada na terenu. Već je bilo upisa: „Imamo Fejs!“ „Imamo društvene grupe!“ „Imamo društvene mreže!“ Čini se, po ovoj sadašnjoj samozvanoj lijevo-liberalnoj ekipi, da bi, da je 1941. postojao Facebook, partizanski pokret potrajao i danas u obliku grupa: „Lajkom protiv okupatora!“ „Recimo ne prodaji Dalmacije!“ i sličnim.

Hajdemo ozbiljno. Hrvatski politički sustav na nacionalnoj razini, dakle ne lokalnoj gdje stvarno kao neovisna lista ili kandidat možete napraviti puno, posložen je tako da snažno potiče velike i dobro organizirane stranke. Izborne jedinice su posložene tako da traže podružnicu u svakom selu, a to jedini ima HDZ. Nakon njega nacionalnu organizacije je imao SDP, potom HNS, HSS i još par stranaka – čak je i ona HSLS-a ostala dosta dobro sačuvana. Zašto je to potrebno?

Ništa od lajkanja po Fejsu, treba ići među ljude

Praktično sve izborne jedinice zahvaćaju i urbana i ruralna područja, i mjesta gdje je hrpa doktora znanosti i ona gdje je rijetko tko završio četverogodišnju srednju. U takvom slučaju, morate biti prisutni na terenu. Na štandovima. Na seoskim zabavama. Na sajmovima. Bez jake logistike, a koja košta, bez ljudi na terenu, bez onih spremnih držati štandove i financirati sve to, uspjeha u hrvatskom političkom životu nema.

Koliko god urbani liberali i salonska ljevica visili po Fejsu i lajkali jedni druge i smišljali hvalospjeve Daliji, na isti način kako to desnica voli smišljati svojim heroinama, kada govorimo o stvarnim izborima, stvarnoj političkoj borbi, onda treba novac, i to stotine tisuća kuna po kandidatu, a potom treba i logistika i trebaju ljudi. Trebaju ljudi spremni postaviti štand kada je ispod nule, satima nuditi letke i olovke i blokiće i općenito biti na raspolaganju mjesecima prije kampanje.

Moguće je dobiti jednog zastupnika, a onda?

Naravno, može se i bez većine toga u jednoj izbornoj jedinici postići neki uspjeh i dobiti 5% te biti jedan jedini zastupnik i imati utjecaja koliko sada HSLS ima utjecaja. To uz ovakav nastup na televiziji, uz društvene mreže i nešto sitno volontera u Zagrebu, Dalija Orešković vjerojatno može.

No, kada govorimo o stvarnom utjecaju, onda je tu pokrivanje cijele države, barem stranački klub i jedno najmanje 5-7 zastupnika. A za to postići treba izići u barem pola izbornih jedinica, imati ljude za popuniti liste, imati osim hrpu volje i novca i pripadne logistike.

Jeste li spremni uložiti svoje novce i vrijeme u tuđi uspjeh?

Dakle, ako ste za Daliju, ako ste oduševljeni njenim nastupom u nedjelju i mislite da upravo ljudi poput nje trebaju voditi državu, pitanje je jednostavno – jeste li spremni provesti nekoliko mjeseci volontirajući za nju i njen program, jeste li spremni naći ljude spremne uložiti po par desetaka tisuća kuna u njenu kampanju, a i sami uložiti, evo, 1000 kuna? Je li takvi mitski lijevo-liberalni birač, koji inače često ne izlazi uopće na izbore, jer je „bilo loše vrijeme“, „bilo dobro vrijeme pa smo išli na izlet“ ili „nisam našao niti jednog pravog kandidata“, spreman subotom ustati u šest da bi od sedam i trideset stajao na štandu za Daliju?

Između snova i realnosti velik je put. A realnost je da vam lajkovi na Fejsu ne donose pobjedu, stotine ljudi na terenu - da. Zanimljivo, HDZ ih uvijek ima. Da treba u roku od 12 sati oblijepiti plakatima pola države, glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić bi to organizirao. Tajnik svih tajnika, HNS-ovac Srećko Ferenčak, organizirao bi u četvrtini države, čak i uz podijeljenu stranku.

Bandić i HDZ vladaju jer imaju ljude koji će odrađivati posao

A Milan Bandić na jedan telefonski poziv bi angažirao barem 500 aktivista koji bi uredno polijepili cijelu državu. Možete se, evo, prvo s Bandićem sprdati ili raditi viceve, ali ako on kaže da hoće 50 štandova s aktivistima – on će ujutro u 7 sati imati 50 štandova s aktivistima. I zato je HDZ uspješan. I zato će Bandić vladati točno koliko on želi vladati. Imaju ljude koji će im odrađivati posao.

Ne zaboravite još nešto. Gdje je tim oko Dalije Orešković? Ima li Dalija Orešković potrebne ljude oko sebe, koji imaju volju, novac, ideje, a opet da to nisu nezadovoljnici iz drugih stranaka koji se žele na brzinu prikrpati njenoj novoj popularnosti?

Ima li organizaciju iza sebe, stranku, stotine volontera, ili će svi ti umni i urbani lijevo-liberalni birači subotom uredno dulje odspavati, lajkati sve što ona napiše po Fejsu i onda u nedjelju na izborni dan izmišljati teorije zavjere jer eto lajkovi se ne broje, a i padala je kiša, pa nije bilo zgodno otići do izbornog mjesta.

Nekako, prije bih se kladio na HDZ i Bandića.