NAKON što je Tin Hrvoj u infarktnom raspucavanju penala zabio za pobjedu protiv Bayerna i prolazak u četvrtfinale juniorske Lige prvaka, na malom stadionu u Bayernovu kampusu nastala je ludnica.

Kompletna klupa sa stručnim stožerom potrčala je u zagrljaj svojim klincima koji su drugu utakmicu zaredom slavili nakon penala. Borbena, ratnička i fanatična Dinamova mlada momčad krenula je prema tribini s navijačima, gdje je jedan od "vođa navijanja" postao Igor Jovićević. Poveo je dvije pjesme, a onda su se pridružili i njegovi igrači i svi navijači, padali su zagrljaji na sve strane, a Dinamovi klinci su goli do pasa urlali navijačke pjesme.

Iako ih tek nekoliko ima više od 19 godina, Jovićevićevi igrači pokazali su mentalnu snagu i iznimnu volju koju im je, kako kažu ljudi oko kluba, usadio upravo njihov trener. Iako je Bayern bio veliki favorit, Dinamo je odigrao "u crvenom" i trebao je uvjerljivo slaviti i u 90 minuta. U penalima su bili u ponoru, ali ih je trgnuo Edin Julardžija koji je frajerskom "panenkom" uzdrmao Bavarce koji su promašili dva od sljedeća četiri penala.

Strašni frajeri

"Izrazito sam ponosan na ovu ekipu, nevjerojatno je kako izdrže sav pritisak. Penali su lutrija, ali kad se ovo dogodi, onda to nije slučajno. Pokazali su ogromnu mentalnu snagu. Tražio sam od njih da budu ludi danas, Bayern nema takve fakine kakve mi imamo s Črnomerca, Dubrave, Ferenščice... Tražio sam od njih da budu fanatici i bili su", kazao nam je promuklog glasa Jovićević nakon utakmice u Münchenu.

"Napravili smo sve u 90 minuta i bilo bi nepravedno da smo izgubili. Ovo j iskustvo koje se teško zaboravlja, obožavam ove dečke. Svi su htjeli pucati penale, nije bilo razmišljanja. Došli smo u Njemačku i ubili Bayern. Navijače sam čuo u svakom trenutku utakmice, htio sam skočiti među njih i povesti navijanje. Učimo iz utakmice u utakmicu, sreći nema kraja", rekao je trener Dinamovih juniora.

Pred nekima od njegovih igrača su potencijalno velike karijere, iako je pred njima još jako puno rada da bi to postigli. No već sad se stoperi Šutalo i Gvardiol čine kao vrlo ozbiljni igrači, ispred njih je sjajan Bartol Franjić, Julardžija je odigrao sjajnu utakmicu, a Dinamo bi u Roku Jurišiću mogao dobiti jako dobrog lijevog beka.

Svi oni morat će imati puno više sreće u karijeri nego što je imao čovjek koji im je danas nogometni otac. Igor Jovićević samo slučajno nije postao vrhunski nogometaš, odnosno - nije imao sreće. Rođeni Zagrepčanin crnogorskih korijena kao klinac je igrao u Dinamovoj omladinskoj školi pod velikim teretom da je sin Čede Jovićevića, klupske igračke i trenerske legende. Vrlo brzo bilo je jasno da Igoru ne treba "poguranac" od tate jer su se svi složili da je riječ o izvanserijskom talentu.

Do 17. godine iskakao je iznad svih, a čak je i Zvonimir Boban rekao da je Jovićević sa 17 godina bio bolji igrač nego što je bio on. Dinamo je bio na turniru u Veroni, a u istom hotelu bila je i Realova momčad. 

Real ga pratio dvije godine

"Sreo sam Radomira Antića koji me pozvao na probu. U dvije utakmice sam zabio pet golova i dobio sam ugovor. Direktor omladinske škole bio je Vicente del Bosque koji mi je pružio ruku i rekao da sam na njegovom popisu već dvije godine", rekao je Jovićević u jednom intervjuu za Tportal.

Trener Realove druge momčadi bio je Rafa Benitez, a Jovićević je svlačionicu dijelio s budućom Realovom legendom Raulom i Gutijem. Iako je ostvario jedan san, priliku da jednog dana zaigra za prvu momčad Reala, ostao je bez najvećeg sna - da zaigra za prvu momčad Dinama. 

Iako je došao kao veliki talent, Jovićević je tri godine bio u drugoj momčadi Reala, ali za prvu nije nastupao. Igrao je samo prijateljske utakmice, a razlog zašto nije ulazio u prvu momčad uopće nije znao. Naime, u ugovoru je imao klauzulu prema kojoj mu Real mora isplatiti 1,8 milijuna dolara ako odigra ijednu minutu za prvu momčad. 

"Da sam to znao, sigurno bih se odrekao klauzule i siguran sam da bih dobio šansu u prvoj momčadi kao što su dobili igrači koji su sa mnom bili u B momčadi", rekao je Jovićević kojemu je sve krenulo nizbrdo.

S mladom reprezentacijom je 1995. godine igrao protiv Ukrajine. Uz njega su u momčadi bili Rapaić, Vugrinec, Butina i brojni drugi. U 13. minuti stradali su mu ligamenti u koljenu i to je bio trenutak u kojem, iako to nije znao, povratka više nije bilo. Liječio se dvije i pol godine, bio je na tri operacije, a odbio je produženje ugovora u Realu jer nije bio zadovoljan liječenjem u klubu.

"Kad sam se oporavio više nisam bio isti igrač. Igrao sam u Zagrebu, otišao sam u Japan, a igrao sam i u brazilskom Guaraniju. Onda sam otišao u Metz, pa u Kinu i Ukrajinu", rekao je Jovićević.

Godine 2004. ponovno je polomio ligamente i nogometna karijera bila je gotova. S 32 godine je odlučio da će prekinuti karijeru i okrenuo se trenerskom poslu. Upisao je trenersku akademiju, otišao je raditi u Ukrajinu, a u sezoni 2016./2017. bio je trener Celja. Iako nikad nije dobio priliku zaigrati za Dinamo te godine mu je klub ponudio mjesto u omladinskoj školi. Iz druge momčadi, preko U-23 došao je do U-19 s kojom ove sezone ima priliku napraviti najveći rezultat u trenerskoj karijeri.