GDJE god bi pogledala, 8-godišnja Haruyo Nihei vidjela je plamen. Američke bombe stvarale su vatrena tornada tako intenzivna da su usisavala madrace iz kuća i vitlali ih ulicom zajedno s ostalim namještajem i – ljudima. „Plamen ih je progutao, pretvarajući ih u vatrene kugle“, objašnjava danas 83-godišnja Nihei, koja je spavala kad su na Tokio počele padati bombe. Grad su u Drugom svjetskom ratu uglavnom činile drvene kuće pa je Nihei morala napustiti dom u kojem je živjela s roditeljima, starijim bratom i mlađom sestrom, piše CNN.

Dok je trčala niz ulicu, vrući vjetrovi zapalili su njen navodno vatrootporan pokrivač. Nakratko je pustila očevu ruku kako bi se riješila pokrivača. U tom trenutku izgubila se u gomili ljudi koji su pokušavali pobjeći. Dok su se plamenovi približavali, Nihei se našla na jednom tokijskom raskrižju, u suzama dozivajući oca. Neki neznanac ju je zagrlio kako bi ju zaštitio od plamena. Kako se raskrižje ispunjavalo ljudima, tako je pala na zemlju.

Dok je ispod mase ljudi gubila svijest, sjeća se prigušenih glasova oko sebe: „Mi smo Japanci. Moramo živjeti. Moramo živjeti.“ Glasovi su postajali sve slabiji i na kraju su utihnuli. Kad su Nihei naposljetku izvukli iz gomile ljudi, nastavlja CNN, shvatila je da su njihova tijela crna poput ugljena. Stranac koji ju je zaštitio zapravo je bio njen otac. Nakon što su pali na tlo, oboje su od vatre bili zaštićeni masom tijela, koja su sada pougljena ležala pod njihovih nogama.

Najsmrtonosnije bombardiranje u povijesti

Bilo je rano jutro 10. ožujka 1945. godine i Nihei je upravo preživjela najsmrtonosnije bombardiranje u ljudskoj povijesti, ističe CNN u svom prikazu.

Čak 100.000 Japanaca je ubijeno, a još je milijun ozlijeđeno, većinom civila, kad je više od 300 američkih bombardera B-29 te noći bacilo 1500 tona zapaljivih bombi na japanski glavni grad. Pakao koji su bombe izazvale pretvorilo je područje od 41 četvornog kilometra u pepeo. Prema nekim procjenama, oko milijun ljudi ostalo je bez domova. Ljudski danak te noći premašuje broj stradalih u eksplozijama atomskih bombi u Hiroshimi i Nagasakiju kasnije te godine, kad je u inicijalnim udarima smrtno stradalo 70.000, odnosno 46.000 ljudi.

Unatoč razornim zračnim napadima na Tokio, za razliku od Hiroshime i Nagasakija, danas u japanskoj prijestolnici ne postoji javno financirani muzej koji bi komemorirao 10. ožujka. I dok je savezničko bombardiranje njemačkog grada Dresdena u veljači 1945. godine pokrenulo snažnu debatu o taktici vatrenih udara na civilno stanovništvo, na 75. godišnjicu zračnih napada na Japan, njihove posljedice i nasljeđe i dalje su uglavnom nepoznati, upozorava CNN.

Uvođenje B-29 u borbu

Užasi koje je Nihei vidjela te noći bili su posljedice operacije Meetinghouse, najsmrtonosnije serije zračnih napada zapaljivim bombama na Tokio koje je američko ratno zrakoplovstvo izvelo od veljače do svibnja 1945. godine. Napade je uglavnom osmislio general Curtis LeMay, zapovjednik američkih bombardera na Pacifiku. LeMay je kasnije pokretao zračne napade na Sjevernu Koreju i Vijetnam te je podržavao ideju preventivnih nuklearnih napada na Sovjetski Savez tijekom Kubanske raketne krize u listopadu 1962. godine.

Iako je američki predsjednik Franklin Roosevelt na početku Drugog svjetskog rata u Europi 1939. godine svim zaraćenim vladama slao poruke u kojima je pozivao da se suzdrže „od nehumanog barbarstva“ bombardiranja civilnog stanovništva, do 1945. ta se politika promijenila. Nakon japanskog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. godine, SAD je bio odlučan u odmazdi. Do 1942. godine japanski imperij na Pacifiku bio je na vrhuncu. Američki ratni stratezi sastavili su popis ciljeva na kojem je bilo sve što je moglo biti od koristi Tokiju, od zračnih baza do tvornica kugličnih ležajeva.

No, da bi ostvario svoj plan, nastavlja CNN, SAD je trebao zračne baze s kojih se moglo dosegnuti glavne japanske otoke. Invazijom na južnopacifički otok Guadalcanal u kolovozu 1942. godine, Amerikanci su počeli stjecati uporište za spomenutu svrhu, nastavljajući tu misiju osvajanjem otoka Saipana, Tiniana i Guama 1944. godine. Tako je SAD stekao teritorij na kojem je mogao sagraditi aerodrome za nove i moderne teške bombardere B-29.

Ovi su zrakoplovi prvotno bili osmišljeni za udare na nacističku Njemačku u slučaju njene okupacije Velike Britanije, ali je B-29 zbog svoje brzine i visine leta i nošenja teškog tereta bio idealan za premještanje rata na japanski teritorij, smatra Jeremy Kinney, kustos Smithsonian National Air and Space muzeja u Virginiji.

Ovi su bombarderi bili vrhunac 20-godišnjeg napretka avijacije uoči Drugog svjetskog rata i bili su prvi koji su imali grijani trup pod tlakom, što im je omogućavalo da lete iznad 5500 metara, a da posada pritom ne mora nositi posebnu opremu ili koristiti maske s kisikom. To je ujedno stavilo izvan dosega većinu protuavionskih topova i dalo im dovoljno vremena prije nego što lovci polete i presretnu ih, objašnjava Kinney za CNN.

Posade koje su izvodile napade bile su šokirane

„B-29 Superfortress bila je najnaprednija tehnologija svoga vremena“, kaže Kinney.

Američki ratni stratezi bili su spremni baciti ih na Japan, ali prvi napadi B-29 na ciljeve u Japanu smatrani su neuspjehom.

Zrakoplovi su bacili svoje eksplozivne terete s velike visine, s oko 9000 metara, ali samo je 20 posto bombi pogodilo ciljeve. Američke posade za neuspjeh su okrivile slabu vidljivost i loše vremenske uvjete te naglasile kako jaki vjetrovi mlaznih motora često guraju bombe dalje od ciljeva.

LeMay je dobio zadatak pronaći način da napadi budu učinkoviti. Njegov je odgovor bio tako drastičan da je šokirao čak i posade koje su izvodile napade. B-29 će letjeti nisko, na 1500 do 2500 metara. I letjet će noću. I letjet će u jednoj koloni, a ne u višeslojnim formacijama kao tijekom američkih dnevnih bombardiranja njemačkih snaga u Europi.

Ono što je možda bilo najvažnije, ističe CNN, B-29 nosit će zapaljive bombe, dizajnirane tako da tokijski uglavnom drveni krajolik pretvore u buktinju. Zapaljive bombe prilikom udara oslobađaju zapaljivu tekućinu, odnosno ne radi se o eksplozivnim bombama koje uništavaju tlačnim udarom i šrapnelima. Kad su američke posade bile upoznate s misijom, mnogi od 3000 zrakoplovaca reagirali su nevjericom.

Budu li letjeli u jednoj koloni, neće se moći međusobno zaštititi od japanskih lovaca. A LeMay je naredio da se s bombardera ukloni gotovo sva obrambena oprema, kako bi mogli nositi još više zapaljivih bombi.
„Većina ljudi tog dana je napustila sobu za sastanke uvjerena da je LeMay manijak i da mnogi od njih neće doživjeti sutrašnji dan“, napisao je James Bowman, sin jednog od članova posade B-29, u dnevniku sastavljenom od zapisa iz tog vremena.

Vatra s neba

Uvečer 9. ožujka 1945. godine, B-29 su počeli polijetati iz svojih baza na Saipanu, Tinianu i Guamu te kretati na sedmosatni let do 2400 kilometara udaljenog Japana. Rano ujutro 10. ožujka, dok su Japanci spavali u svojim niskim, drvenim kućama, prvi bombarderi počeli su iznad Tokija u pet krugova označavati ciljeve, odnosno izvoditi manje napade kako bi ostali bombarderi znali gdje treba udariti, prisjeća se pilot B-29 Robert Bigelow za Virginia Aviation History Project.

Od 1:30 do 3:30 ujutro glavne snage B-29 izbacile su 500.000 bombi M-69 težine tri kilograma i povezane u grozdove po 938 komada. Svaki grozd razdvajao bi se tijekom pada i do zemlje bi bombe stizale malim padobranima. Želatinozni benzin ili napalm u metalnim kućištima zapalio bi se nekoliko sekundi prije udara u tvrdu podlogu i raspršio po okolnim površinama, opisuje CNN.

Haruyo Nihei iskusila je već i prije američka bombardiranja u Tokiju, ali nakon što ju je njen otac probudio u ranojutarnjem mraku 10. ožujka, vikao je kako se ovaj put radi o nečem drugom. Morali su odmah izaći iz kuće i potražiti podzemno sklonište. Nihei se sjeća kako je u ruksak za ovakve slučajeve, koji je držala ispod jastuka, ubacila odjeću i cipele te izjurila iz kuće zajedno s mamom, mlađom sestrom i starijim bratom. Obitelj je živjela u središnjem tokijskom okrugu Kameidu i držala trgovinu začinima. Trčale su niz ulicu uz ribarnice i male trgovine živežnim namirnicama.

U tim prvim trenucima Nihei se ne sjeća toliko vatre koliko zraka koji je bio usisan u taj pakao i koji ga je rasplamsavao. Vatra još nije došla do njihove četvrti. Njena obitelj stigla je do podzemnog skloništa, ali njihovo utočište nije potrajalo.
„Nagurali smo se unutra i mogli smo čuti korake iznad sebe, viku, dječje glasove kako dozivaju svoje majke i roditelje koji izvikuju imena svoje djece“, rekla je Nihei za CNN.

Uskoro im je otac rekao da izađu na ulicu: „Ovdje ćete živi izgorjeti.“ Mislio je da će plamen i dim lako proći kroz vrata bunkera. Vani su užasi bili nezamislivi. Sve je bilo u plamenu. Cesta je bila vatrena rijeka, gorjele su kuće i sve što je bilo u njima. I ljudi.
„Djeca su gorjela na leđima svojih roditelja. Dok su oni trčali, djeca su bila u plamenu“, govori Nihei.

I životinje također. Nihei se prisjeća konja koji je vukao drvena kola prepuna prtljage; „Odjednom se konj ukočio, plamen je zahvatio prtljagu, a potom preko repa zahvatio i konja. Kočijaš nije napuštao kola, izgorio je zajedno s konjem.“

Na nebu iznad grada piloti B-29 osjećali su posljedice vjetra i plamena. Bowman, sin člana posade, u svojoj pripovijesti citira Jima Wildea, inženjera leta na B-29: „Sve ispod nas bilo je vatreno crveno i dim je ispunio svaki kutak našeg aviona.“

Vrući zrak podizao se iz pakla i gurao 37-tonski zrakoplov i po 1500 metara uvis. Nekoliko sekundi kasnije, B-29 bi padao na početnu visinu. Pilot B-29 Bigelow prisjeća se japanske obrane: „Trake protuavionske vatre parale su nebo poput vode iz crijeva za zalijevanje vrta.“ Nakon što je ispustio bombe, Bigelow je naglo podigao svoj B-29 i krenuo prema moru. Njegov je zrakoplov bio na Pacifiku, više od 250 kilometara daleko od Tokija, kad mu je mitraljezac s repa javio kako se odsjaj vatri još uvijek može vidjeti.

"Ubijanje Japanaca uopće me ne zabrinjava"

Destrukcija Tokija 10. ožujka samo je ohrabrila Amerikance. Uslijedili su novi napadi zapaljivim bombama na japansku prijestolnicu 14. i 18. travnja te 24. i 26. svibnja, koji su u pepeo pretvorili područje površine 100 četvornih kilometara. Deseci tisuća ljudi su ubijeni, a zapaljive su bombe potom bačene na Nagoyu, Osaku i Kobe. Američki bombarderi nakon toga su gađali 58 „gradova srednje veličine“. 

U jednom trenutku, nastavlja CNN, baza B-29 North Field na malom otoku Tinianu bila je najprometnija zračna luka na svijetu. Službena poslijeratna povijest američkog ratnog zrakoplovstva razmjere bombardiranja kaže kako do lipnja japanski industrijski centri „više nisu bili smislene mete“. Ali napadi nisu previše pridonijeli japanskoj kapitulaciji, a nanesena je šteta samo dodatno razbjesnila japanske vođe.

„Mi, podanici, zgroženi smo ovim američkim djelima. Zajedno s ostalih 100 milijuna ljudi ove nacije, čvrsto odlučujemo da ćemo razbiti arogantnog neprijatelja, čija su djela neoprostiva u očima nebesa i ljudi te ćemo tako umiriti Carski um“, citirao je Richard Sams tadašnjeg japanskog premijera Suzukija Kantara u The Asia Pacific Journalu.

Do kraja kampanje, u Japanu su se pojavile stotine tisuća izbjeglica. LeMay će kasnije i sam priznati svoju brutalnost: „Ubijanje Japanaca tada me uopće nije zabrinjavalo. Da smo izgubili rat, meni bi sudili kao ratnom zločincu.“ Umjesto toga, LeMaya se slavilo kao heroja, dobio je brojna odlikovanja, a kasnije je promaknut u zapovjednika američke strateške zračne komande.
„General je od ostataka Drugog svjetskog rata stvorio silu mlaznih bombardera, koju su održavali profesionalni zrakoplovci posvećeni očuvanju mira“, piše u njegovoj službenoj biografiji. LeMay je umro 1990. kao 84-godišnjak, piše CNN.

Kad je car progovorio...

Među mrtvim Japancima tog 10. ožujka bila su i šestorica bliskih Niheinih prijatelja. U kasno popodne 9. ožujka zajedno su se igrali.

„Igrali smo se vani ratnih igara sve do sumraka. Moja mama pozvala me na večeru i dogovorili smo se da ćemo nastaviti igru sutra“, govori Nihei.

Ljeto 1945. godine bilo je teško za Nihei. Ona i njena obitelj preživjeli su napad 10. ožujka i selili su se od rođaka do rođaka, iz jednog privremenog smještaja u drugi. Nedostajalo je hrane i Nihei je jela žirove pomiješane s vodom i žitaricama, koje su teško padale na želudac. Tog kolovoza objavljeno je da će se car Hirohito prvi put izravno obratiti japanskom narodu. Niheina obitelj okupila se oko radija kako bi čula njegov glas.

B-29 upravo su bacili atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki. Bila je to prva i jedina uporaba nuklearnog oružja u ratu. Hirohito nije koristio riječi „predaja“ ili „poraz“, ali je rekao kako je „neprijatelj počeo koristiti nove i vrlo okrutne bombe“ te kako Japan mora prihvatiti zahtjeve neprijatelja kako bi spasio zemlju. Nihei nije marila za poraz Japana niti je znala išta o tim novim bombama.

„Nije me bilo briga hoćemo li izgubiti ili pobijediti, bilo mi je važno samo da više ne bude napada zapaljivim bombama. Bilo mi je devet godina“, objasnila je Nihei.

Kako se prisjetiti prošlosti

U mirnom dijelu tokijskog okruga Koto stoji dvokatnica koja izgleda poput stambene zgrade, ali zapravo se radi o Tokijskom centru za ratnu štetu od zračnih napada. Otkako je skupina preživjelih 2002. godine prikupila novac za njegovo otvaranje, ovaj centar čuva njihove uspomene i podsjeća da su japanski zračni napadi nanijeli tešku štetu kineskim civilima u Chongqingu, usmrtivši od veljače 1938. do kolovoza 1943. više od 32.000 ljudi. Stravični zračni napadi izvode se i danas u Siriji i Jemenu.

Katsumoto Saotome, osnivač Tokijskog centra zračnih napada, nadao se da će to uskoro postati državni muzej koji će financirati vlada. Nade su potonule 2010. godine kad je tokijska gradska uprava Saotomeu rekla da nema novca. Umjesto toga, te godine tokijske vlasti počele su sastavljati popis žrtava. U parku Yokoamicho postavljen je mali spomenik s njihovim imenima. U blizini je mrtvačnica s pepelom žrtava bombardiranja Tokija, kao i onih koji su stradali u velikom potresu Kanto 1923. godine. Ali ove male geste komemoracije nisu dovoljne za preživjele. Budući da je više od 80 posto Japanaca rođeno nakon rata, neki strahuju da će mlađe generacije izgubiti dodir s tim aspektom prošlosti, ističe CNN.

„Strahujem da će se povijest ponoviti“, kaže Nihei, koja je pronašla snage suočiti se s prošlošću tek nakon što je otvoren spomenuti centar u Tokiju. Nihei se u početku bojala sama doći u centar, pa je 2002. godine zamolila prijateljicu da pođe s njom. Kad se našla u centru, dvije slike su je nagnale da zastane. Prva je prikazivala gomilu pougljenih ljudskih tijela.

„To mi je vratilo uspomene na taj dan i zaista sam osjećala da tim ljudima koji su umrli tog dana dugujem ispričati drugima što se dogodilo“, objasnila je Nihei.

Druga slika prikazuje svjetlucave obrise Tokija, a iznad na oblaku sjede djeca.

„Ova djeca me podsjećaju na moje najbolje prijatelje i na to da se negdje drugdje i dalje dobro zabavljaju“, zaključila je Nihei.