PRIJE svega potrebno je podsjetiti da je Volodimir Zelenski još 26. rujna pozvao predsjednika Joea Bidena da dozvoli Ukrajini uporabu američkog taktičkog raketnog sustava ATACMS na teritoriju Ruske Federacije. Biden je ovaj nekoliko puta ponovljeni zahtjev Zelenskog još jednom glatko odbio. Razlozi za odbijanje koje su navodili promatrači bliski Bijeloj kući, ali i pojedini predstavnici sigurnosno-obavještajne zajednice, manje ili više su poznati javnosti.

Riječ je, dakle, o činjenici da se unatoč šteti koju bi takvi napadi mogli nanijeti udaljenim logističkim i zapovjednim centrima ruske vojske, zračnim, pomorskim i kopnenim bazama te pratećoj vojnoj infrastrukturi tijek rata ne bi presudno promijenio. S druge strane, strah od nuklearne eskalacije podgrijavale su česte i neodgovorne izjave ruskih dužnosnika o mogućnosti uporabe nuklearnog oružja u slučaju involviranja treće strane u sukob. Procjene zapadnih, a posebno američkih obavještajnih službi, govorile su da ove izjave nisu samo puko "zveckanje" oružjem iako je često ponavljana teza - posebno od visokih dužnosnika NATO-a - da "Savez pomno prati i ne primjećuje aktivnosti ruske vojske koje bi značile ugrozu sigurnosti NATO saveznika".

Bitan je tajming

Samo desetak dana prije prethodno spomenutog susreta, također u Washingtonu, dogodio se sastanak najbližih saveznika. Najviši američki i britanski dužnosnici razgovarali su o strateškim pitanjima međunarodnog poretka i globalne sigurnosti. U tom kontekstu je razmatrano i pitanje davanja suglasnosti Ukrajini za napade na Rusiju isporučenim zapadnim raketnim sustavima.  

Premda je britanski premijer Keir Starmer imao "čvršći" pristup problemu od Bidena, prevladala je odlučnost američkog predsjednika da se Ukrajincima ne dozvole napadi u dubini ruskog teritorija. Objašnjenja za optiranje suzdržanosti išla su od niza toksičnih i opasnih protumjera koje bi Putin mogao poduzeti, kao što su kibernetički napadi na zapadne informacijske sustave, izravne diverzije na kritičnu infrastrukturu ili naoružavanje raznih terorističkih skupina, do "straha od moguće nuklearne eskalacije". 

Zašto je Biden dao suglasnost?

Imajući u vidu tajming održanih savezničkih sastanaka na vrhu, apsolutno je opravdano postaviti logično pitanje kako je moguće da su za samo nešto više od mjesec dana svi gore pobrojani sigurnosni izazovi nestali. Ili je riječ o nečem sasvim drugom? Naprimjer, o svjesnom prihvaćanju rizika eskalacije rata, koja obuhvaća i eventualnu nuklearnu eskalaciju, čime bi se poremetila vanjsko-sigurnosna agenda nove američke administracije prema kojoj američka "duboka država", ali i osobno predsjednik Biden imaju dijametralno suprotne stavove. 

O odnosu izabranog predsjednika Donalda Trumpa prema međunarodnom pravnom poretku pisao sam u više navrata te ovog puta ne želim ponovo opterećivati analizama njegovog poimanja uloge subjekata međunarodnog prava u međunarodnim odnosima. Međutim, moram primijetiti, prije svega kao legalist, da je Trump uvjerljivo pobijedio na demokratskim izborima 5. studenog, s kristalno jasnim narativom smanjenja financijske potpore Ukrajini za odbijanje brutalne ruske agresije te brzog postizanja mira iako nije rekao na koji način. Ali, ako se ima u vidu činjenicu da se ukrajinska obrana ne bi mogla zamisliti bez američke financijske potpore, onda je i laicima jasno u kojem će se pravcu kretati Trumpovo posredovanje.

Ostvarivanje tri cilja 

Premda se Biden i njegova administracija po odredbama američkog Ustava nalaze u punom mandatu sve do inauguracije 20. siječnja, što je, uzgred rečeno, i priopćeno u izjavi za medije nakon potvrde dužnosnika u nedjelju da je Biden dao "zeleno svjetlo" za raketne napade Ukrajine na Rusiju, prema mom dubokom uvjerenju, od 5. studenog, odnosno od službenog proglašenja pobjednika predsjedničkih izbora, Bijela kuća ima legalitet, ali ne i legitimitet za donošenje odluka ove težine.  

Upravo odluka predsjednika Bidena iz kategorije "teških", koja je prema navodima američkih dužnosnika, kako sam već spomenuo, donesena u nedjelju 17. studenog, povezuje se s tri cilja. Prvi je jamstvo održanja ukrajinskih položaja u ruskoj regiji Kursk, što bi u eventualnim pregovorima pod pokroviteljstvom Trumpa omogućilo Kijevu bolju startnu poziciju i više manevarskog prostora u teritorijalnom "cjenkanju". 

Drugi cilj je omogućavanje predsjedniku Macronu i premijeru Starmeru da potporom Bidenovoj odluci jasno kažu što misle o potencijalnim Trumpovim planovima za Ukrajinu nakon što preuzme upravljanje Bijelom kućom, a treći je pokušaj izazivanja razdora kod republikanaca po ovom pitanju. Naime, dobro je poznata činjenica da je velik broj republikanskih kongresmena i senatora suglasan s pružanjem sveobuhvatne potpore Ukrajini te je u tom kontekstu moguće da imaju i suprotne ideje od trenutno neprikosnovenog lidera stranke o modalitetima za okončanje rata. 

Brzi razvoj situacije

Nakon što je u utorak 19. studenog ministarstvo obrane Ruske Federacije priopćilo da je Ukrajina ispalila rakete ATACMS na rusku regiju Brjansk, a američki dužnosnici tu vijest kasnije i potvrdili, Putin je istog dana odobrio promjene u nuklearnoj doktrini zemlje. Ključna razlika u odnosu na prethodne tekstove uputa za korištenje nuklearnog oružja je u činjenici da se sada ono može upotrijebiti i u slučaju kada se napad na Rusku Federaciji provodi iz nenuklearne države ako ga podupire nuklearna sila. 

Već sljedećeg dana, u srijedu 20. studenog Ukrajinci su, prema izvorima iz britanskih elektroničkih medija, prvi put u ratu ispalili rakete britanske proizvodnje Storm Shadow na mete unutar Rusije. Službeni London je odbio komentirati navode medija pozivajući se na operativne razloge, ali i na oprez zbog moguće reakcije Kremlja, koji bi mogao protumačiti da je "taj potez predvođen Ujedinjenim Kraljevstvom". 

Putinova reakcija i moguće posljedice

Kao odgovor na ukrajinske napade zapadnim sustavima na ciljeve unutar ruskog teritorija Putin je naredio raketni napad koji se dogodio u jutarnjim satima u četvrtak 21. studenog. Napad je, prema riječima samog Putina, izveden na središnji ukrajinski grad Dnjipro uporabom "nove balističke rakete srednjeg dometa uz brzinu napada od 2.5 do 3 kilometra u sekundi", što je ipak donekle "ohladilo" situaciju ako se uzme u obzir da se cijelog dana špekuliralo da je ruska vojska prvi put u ratu koristila interkontinentalnu balističku raketu ICBM (strateško oružje iz nuklearnog arsenala). 

Premda i dalje pod kontrolom, situacija je daleko od "ohlađene". Stanovišta sam da do nuklearne eskalacije ne bi trebalo doći te da su Putinove izmjene u nuklearnoj doktrini namijenjene više budućoj nego odlazećoj američkoj administraciji. Međutim, od iznimne je važnosti da predsjednik Biden i njegovi suradnici, dok god borave u Bijeloj kući, drže otvorene komunikacijske kanale s ruskim dužnosnicima. Što god mislili o njima. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala