UTAKMICA između Dinama i Celtica na Maksimiru bila je povod dolaska u Zagreb ekipe superpopularnog nogometnog showa Golazo, čiji je producent vlasnik brojnih Emmyja, američki Hrvat Pete Radovich. On je želio jednu utakmicu ove sezone raditi iz Zagreba, a izbor je pao na Celtic zbog njegova golmana Kaspera Schmeichela.

Kasperov otac legendarni je danski golman Peter Schmeichel, koji je jedan od Golazovih reportera, pa je došao u Zagreb odraditi sinovu utakmicu u nadi da će za njega proći bolje od posljednje, kad je škotska momčad izgubila u Dortmundu 7:1. S Peterom smo odradili razgovor uoči remija Dinama i Celtica.

Peter Schmeichel bio je jedan od najboljih svjetskih golmana devedesetih godina prošlog stoljeća, osam godina proveo je u Manchester Unitedu te osvojio čak 15 trofeja, među kojima pet naslova prvaka Engleske i Ligu prvaka 1999.

Otišao je ljeto prije nego što će Dinamo, odnosno tadašnja Croatia, biti izvučena u istu skupinu Lige prvaka s Unitedom, ali branio je u Varaždinu kao član Aston Ville te dvaput u Splitu kao danski reprezentativac. 

Mnogi Hrvati ga pamte i po spektakularnom lobu Davora Šukera na Euru 1996., ali o tome više ne želi razgovarati jer ne može pobjeći od te teme kad god se vrati u Hrvatsku. A vraćao se više puta, kao gost Radovicheva Sunset Sports Media Festivala u Zadru, a bio je svojedobno i u Zagrebu u pratnji trofeja Lige prvaka na njegovoj europskoj turneji.

Pamti ga se i po čudesnoj izvedbi protiv Grčke u posljednjem kolu kvalifikacija za SP 1998., u kojoj je Danska izborila 0:0 i tako povukla Hrvatsku u dodatne kvalifikacije, u kojima je svladala Ukrajinu i izborila plasman u Francusku, gdje je naposljetku osvojila senzacionalnu broncu.

Boravak u Zagrebu bio mu je kratak i zgusnut. Sletio je oko dva popodne, otišao na ručak s Radovichem u Esplanadu, ali prije polaska na stadion izdvojio je 20 minuta za Index. Govorio je o svojoj novoj ulozi na televiziji, o razlozima svjetske popularnosti Golaza, ali i o Dinamu, sinu Kasperu, novom formatu Lige prvaka i o hrvatskoj reprezentaciji te se prisjetio kako su mu u Splitu u znak zahvalnosti za obrane protiv Grčke darovali pršut.

Kad ste zadnji put bili u Zagrebu?

Prije dvije godine. Ne, u Zagrebu? Prije deset, na turneji trofeja Lige prvaka, bio sam u ovom istom hotelu. Ali u međuvremenu sam bio u Zadru, Splitu, Hvaru... Vrlo lijepo je tu.

Kako ste upoznali Petea Radovicha i počeli raditi u Golazu?

Kad se nakon Covida cijela završnica Lige prvaka morala odigrati u Portugalu, nositelj televizijskih prava u Americi je odustao. CBS je već bio kupio prava, ne za sljedeću sezonu, nego za onu nakon, ali pitali su Petea želi li to odmah preuzeti i on je od tog trenutka imao dva tjedna da sastavi ekipu.

Moj agent bio je u kontaktu s njim, sjetio se mog imena i pitao me da dođem u Portugal i radim s njima kao reporter, a ja sam pristao i od tada smo rasli zajedno.

Koja je razlika u radu u Golazu u odnosu na nogometne emisije u kojima ste radili ranije? Što Golazo čini posebnim i tako popularnim?

Pa, to je američka emisija, za američku publiku, a mi se bavimo za njih novim sportom, u smislu eksponiranosti na televiziji, popularnosti i znanja o igri. Nogomet je relativno nov sport u Americi. Oni su ga uvijek smatrali dječjim sportom i možda ženskim, jer imaju vrlo jaku žensku reprezentaciju, ali zaista jako, jako brzo raste. Volim misliti da naša emisija pomaže da raste još brže.

Radimo sadržaj za drukčiju vrstu publike, koja je naviknuta na drukčije načine na koji je sport organiziran jer, na primjer, nemaju promocije i ispadanja. Klubovi su u privatnom vlasništvu, nije kao kod nas. Kod nas ili pobjeđujete ili vas nema.

Sad imamo i nekoliko Amerikanaca u ekipi, ali većinom smo Europljani koji rade za američku publiku koja sport gleda drukčije od nas, pa ga moramo uzdizati, činiti što većim kako bismo joj privukli pozornost.

A Pete Radovich, kao naš vođa, brzo razmišlja i, dobije ideju i brzo je uklopi u svijet Golaza. Rekao bih da je šou vrlo zabavan, znatno drukčiji od onih u Europi. Puno je smijeha, puno nenogometnih stvari, puno osobnih stvari... Ali istovremeno, razina nogometne analize vrlo je visoka i to je uvijek bio prioritet.

Mislim da je to razlog što Golazo tako dobro funkcionira, kombinacija onog što smo uvijek radili u Europi i onog što su Amerikanci uvijek radili u svojim sportskim emisijama. 

U Zagrebu radite utakmicu u kojoj brani vaš sin. Jeste li ikad prije pokrivali njegove utakmice?

Jesam.

Kako to emocionalno proživljavate?

Ponekad su emocije vrlo visoke. Bio sam u Dortmundu kad su izgubili 7:1 i to je bila teška večer za Celtic i za njega, ali bila je teška večer i za golmanova oca. Tada ga, naravno, nisam želio dovoditi pred kamere. 

To je bila moja odluka i mislim da bi većina reportera napravila isto. Nije bilo šanse da ga dovodim pred kamere i tjeram ga da govori nešto smisleno o onome što se dogodilo na toj utakmici.

Ali, dugo već igra, gotovo 20 godina, pa sam se naviknuo na to da igra na najvišoj razini. Ipak, ponekad se zanesem, a jedan od takvih rijetkih slučajeva je bio kad je 2018. na Svjetskom prvenstvu protiv Hrvatske obranio penal Luki Modriću.

Obično se suzdržavam, nastojim biti miran i pribran jer znam da me vjerojatno snimaju kamere, ali tada sam se prepustio. Kad sam gledao snimku, shvatio sam da je to bila snažna, malo pretjerana reakcija. Nastojim držati emocije po strani, posebno kad sam na dužnosti i moram odraditi posao.

Kad smo kod hrvatske reprezentacije, kako objašnjavate sve ove uspjehe posljednjih godina?

Mislim da puno toga leži u onome što se događalo ranih devedesetih, da je to odigralo ulogu u izgradnji mentaliteta, u fokusiranju na ono što je važno i što želiš u životu. A kad tome dodate fantastičnu momčad kakvu je Hrvatska imala 1996., kad igra na visokoj razini na najvećim natjecanjima, djeca to vide i pomisle da i ona mogu to postići, makar u zemlji od samo četiri milijuna ljudi.

Tako se stječe iskustvo, treneri uviđaju što je dovelo do toga da ti igrači stignu tako daleko i to se iskustvo prenosi generacijama. Vrlo je slično u Danskoj, koja ima samo milijun ljudi više od Hrvatske, ali je nogometna zemlja.

To se dogodilo kod nas s generacijom prije moje, koju sam ja gledao i mislio, ako mogu oni, mogu i ja. Tada mogu sanjati i vjerovati da je ono što želim postići u sportu zaista moguće, da može postati stvarnost jer mi je netko pokazao kako se to radi.

Naravno, pomaže kad jednog velikog igrača zamijeni drugi velik igrač, pa sad imate Luku Modrića koji s 39 godina i dalje pokazuje svijetu kako se igra nogomet, i dalje je nogometni genij i fantastična osoba. A nekog poput njega djeca gledaju i proučavaju.

Ne samo u Hrvatskoj, po cijelom svijetu, djeca žele igrati kao Luka Modrić. Takvi igrači dovode nove generacije i zato nastavljate stvarati nevjerojatne rezultate na najvećoj sceni.

Da ostanemo u toj eri, Danska je bila u skupini s Hrvatskom u kvalifikacijama za SP 1998. Čega se sjećate iz tih utakmica i jeste li svjesni da ste zbog junačkih obrana protiv Grčke u Hrvatskoj svojevrsni kultni heroj?

Jesam, jer smo nekoliko mjeseci nakon toga igrali prijateljsku utakmicu u Splitu, gdje su mi u znak zahvalnosti darovali pršut. Situacija je bila takva da smo mi trebali remi da prođemo direktno kao pobjednik skupine, a Hrvatska bi kao druga išla u play-off. Ali, da je Grčka pobijedila, ona bi išla direktno, a mi u play-off.

Iz nekog razloga, mislili su da je to moja zasluga, ali bio je to momčadski uspjeh. Zato smo na kraju taj pršut i podijelili kao momčad.

To je bila utakmica na kojoj je nestalo struje na Poljudu?

Je li? Da, tako je. Prijateljska utakmica. Ali i onu u kvalifikacijama smo igrali u Splitu, bilo je 0:0 ili 1:1.

1:1, Laudrup je zabio uz veliku pomoć bure.

Da, da, sjećam se da sam ga pitao je li to bio centaršut ili udarac. Kaže da je bio udarac.

Mnogi ne znaju da ste napola Poljak. Govorite li poljski?

Jesam, ali ne govorim i to me nervira. Moj otac je došao u Dansku 1960. i naučio danski za tri mjeseca. S obzirom na ondašnju situaciju u Europi, nije se želio vraćati, odlučio je biti Danac, pa me nikad nije naučio jezik. To me nervira jer bih ga stvarno želio znati.

Zanimalo me razumijete li Petea kad govori hrvatski jer su jezici relativno srodni.

Baš smo o tome razgovarali danas za ručkom, kako su ti jezici slični. Bilo bi zgodno, ali da me otac učio poljski, bio bi to poljski kakav se govorio prije 1960., bez slenga i jezičnog razvoja. Govorio je poljski vrlo elegantno i staromodno. 

Kako vam izgleda Dinamo ove sezone?

Gledao sam ih u Ligi prvaka i igrali su stvarno promjenjivo. Onih 9:2 protiv Bayerna je bio zaista čudan rezultat, skoro svaki šut je bio gol. Protiv Monaca je falilo malo sreće, ali vrijeme je bilo grozno. 

Mislim da se najviše ističe gostujuća pobjeda nad Salzburgom, to je bila velika pobjeda na kojoj se gradi samopouzdanje. Znam da se muče u ligi, ne znam zašto. Treći su s osjetnim zaostatkom, a u petak su kod kuće lako mogli i izgubiti.

I oni i Celtic doživjeli su po jedan težak poraz, Celtic 7:1 od Dortmunda, a Dinamo 9:2 od Bayerna, i oporavili se. Celtic u Europi ima problema u gostima, ali nakon Dortmunda išli su kod Atalante i sačuvali čistu mrežu.

Mislite li da novi format Lige prvaka daje veću šansu manjim klubovima poput Dinama i Celtica da prođu?

Daje im veću priliku da prođu, ali i zahtijeva od velikih momčadi da stalno igraju dobro. Real Madrid je u problemima, PSG također, Leipzig je šest kola bez pobjede.

Prije su u grupnoj fazi mogli napraviti računicu, kalkulirati gdje će uzeti tri boda, ali sad je tako nasumično s kim gdje igraš, pa svaka utakmica nosi važnost. Toga prije nije bilo u Ligi prvaka. Iskreno, prije početka nisam razumio cijelu ideju, ali sad zaista mislim da je dobra.

Sviđa mi se ovakav sustav. Do zadnjega kola 29. siječnja neće se znati tko je prošao, a tko ispao i to mi se apsolutno sviđa. Daje priliku klubovima iz Hrvatske, Škotske ili Danske da dulje ostanu u natjecanju.

Tko bi mogao biti sljedeći Dinamov igrač koji će napraviti veliki transfer?

Svaki put kad smo igrali protiv momčadi s Balkana, uključujući Bugarsku i Rumunjsku, uvijek smo se susretali s nevjerojatnim tehničkim talentom, igračima kojima je teško uzeti loptu, i to se nikad nije promijenilo. Tu je tehnika uvijek na vrhunskoj razini.

Ali tada smo im dopuštali da drže posjed i čekali da vidimo hoće li netko preuzeti odgovornost i učiniti nešto. To se promijenilo, pogotovo u Hrvatskoj, koja sad ima toliko igrača na najvišoj razini europskog nogometa. Sad preuzimaju tu odgovornost na utakmicama.

A kad gledam Dinamo, vidim upravo to, igrače koji preuzimaju odgovornost. Na primjer, Kulenović, koji je već zabio tri gola. Nije igrao na svakoj utakmici, ali kad njega gledam, vidim igrača na kojeg itekako treba paziti.

Ali kad gledam Dinamove postave i u Ligi prvaka i domaćoj ligi, mislim da trener ne zna koja mu je postava najbolja. Puno mijenja, možda zato što je nekoliko važnih igrača ozlijeđeno. Tako da je teško dokučiti kakvu će momčad poslati na sljedećoj utakmici i kako će igrati, ali mislim da je Dinamo jaka momčad.