Foto: Hina

TKO JE predsjednik Hrvatske udruge sudaca? Kakvo pitanje, pa Đuro Sessa, predsjednik Županijskog suda u Velikoj Gorici. A tko je predsjednik Vrhovnog suda, najviše sudske instance u državi? Jednako blentavo pitanje, pa valjda još uvijek Branko Hrvatin. Ali u zaštitu svojih koleg(ic)a, suca Vrhovnog suda Damira Kosa i sutkinje Županijskog suda u Zagrebu Renate Miličević, a kontra ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića nisu ustali ni Sessa ni Hrvatin, nego, naravno pogađate otprve, predsjednik već spomenutog Županijskog suda u metropoli Ivan Turudić.

Neprimjerenim postupcima, reći će taj samozvani glasnogovornik suda(ca) u Hrvata, hrvatske suce uznemirila je hrvatska policija. Tako što ih je nekidan na kućnim adresama tražila, a na traženje njemačkog Vrhovnog zemaljskog suda u Muenchenu, jer su predloženi za svjedoke u sudskom postupku protiv bivših šefova bivše jugoudbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, optuženih za ubojstvo Stjepana Đurekovića. Pa kad ih nisu našli ujutro, policajci su ih potražili i poslijepodne, a pritom, navodno, setom uobičajenih pitanja u takvim prilikama tretirali gotovo kao optuženike same.

Jest da na adresu policije i nisu baš tako rijetke pritužbe, između ostaloga upravo i zbog neprimjerena postupanja, naročito spram osumnjičenika ili optuženika, katkad i nedužnih (su)građana. Ali, ovom (ne)prilikom, kažu naši provjereni i dobro obaviješteni izvori, baš zato što se radilo o predstavnicima neovisne treće vlasti u državi, od „A do Ž“ postupalo se po proceduri propisanoj za takve slučajeve.

Nije, dakako, za vjerovati da to ne bi znao i njihov kolega po struci, narečeni Ivan Turudić, koji je, tomu usprkos, ipak „našao dlaku u policijskom jajetu“. Mogli su ih, kazao je, potražiti i na radnome mjestu, a ne praviti predstavu za “komšiluk”. Ni pomislio, kamoli se upitao, možebitno i negativnije negoli susjedi, kako bi tek reagirali njihove radne kolege u tom slučaju. Zato, mogli su ih, da se našalimo, potražiti pa zaskočiti i u šetnji adventski okićenim Zrinjevcem, popiti s njima kuhano vino ili čaj s rumom pa tek usput zapitati jesu li čuli da ih žele za svjedoke u procesu posljednjima od udbaških velikana.

Mogli su, ali nisu, naprosto zato što procedura propisuje drukčije.

Je li moguće da to uvaženi gospodin Turudić ne bi znao? Baš kao i da suci, kad su propisi u pitanju, nisu ili barem ne bi smjeli biti „svetim kravama“, „jednakiji“ nego ostali hrvatski građani. Naprotiv, trebali bi biti primjerom pa i uzorom „običnim“ sugrađanima, stoci sitnoga zuba. A jesu li to baš svi ili barem najveća većina među njima? Namjesto kategoričnog odgovora, rado bismo to, naravno ako mu suprotni primjeri nisu skončali u zastari pamćenja, priupitali baš kadiju nad kadijama tj. Turudića. I smiju li se suci, iako je ne samo zakonom propisano nego i logikom stvari baš suprotno, naizgled pritajeno, a zapravo nedvosmisleno i neuvijeno politički opredjeljivati. Pa u svojoj konitinuiranoj, ne sudskoj, nego političkoj predizbornoj kampanji hrpimice dijeliti lekcije aktualnim vlastodršcima. Jučer predsjedniku RH Ivi Josipoviću ili premijeru Zoranu Milanoviću, danas ministru Ostojiću. A pritom zamalo pa otvoreno isticati kandidaturu za fotelju ministra pravosuđa u budućoj Karamarkovoj vladi.

Da se razumijemo, ne branimo rečene dužnosnike, ne s jednim nego s tucetom naramaka ozbiljnih primjedbi i dosad su ih i opet će ih zasipati i ovaj portal i potpisnik ovih redaka. Ali ne s pozicije ideološkog i(li) političkog neprijatelja, nego zbog kukavičluka kojim otaljavaju svoje mandate dok im se država batrga u kaljuži svekolike krize.

Zdenko Matičić / Objektiv