ONAJ kome egzistencija nikada nije bila ugrožena, teško može zamisliti u kakve sve situacije ljude dovodi siromaštvo. I to ne nužno ono krajnje siromaštvo, karakteristično za zemlje trećeg svijeta, već i ono "običnije" i "svakodnevno" siromaštvo koje je sve češće i u razvijenim zemljama.

 

Rasprava upravo na tu temu, pod naslovom "Što i kako siromašni kupuju, a da obični ljudi o tome nemaju pojma?" pokrenuta je na Redditu, a korisnici su podijelili svoje priče, svakodnevne priče o situacijama koje "obični" ljudi vjerojatno ne mogu ni zamisliti.

 

"Moj ured ima zajednički WC pa tako u njemu ima svakakvih potrepština, za žene i muškarce. Tako ima, naravno, i uređaj s tamponima koji koštaju tek 5 centi. Jednom mjesečno ostajem raditi prekovremeno i napunim kesicu s tamponima za svoju ženu".

 

"Kad sam bio mali, Burger King imao je u ponudi, posebno za djecu, dva mini Burgera spojena kao da je riječ o nekom burger-eksperimentu. Nekad bismo išli. Moja je večera bila jedan i pol mini burger, a mamin dio je bio pola. Imala je uz to i besplatan napitak".

 

 

"Sa 17 sam se odselio od roditelja. Nisam imao novca, jedino što sam imao bio je stari Camry. Jedna guma se probušila i morao sam otići po novu. No, kad sam došao tamo rekli su mi da su sve četiri loše i da ih moram mijenjati. Sjeo sam i plakao. A onda je voditelj radnje pokucao na moj prozor. Rekao mi je da ima set guma za mene. Zahvalio sam mu se i rekao mu da nemam novca. No, on mi je na to rekao da ne brinem i da ću mu platiti kad diplomiram".

 

"Imao sam teško djetinjstvo. Živjeli smo dobro, a onda nas je otac napustio. Od moje devete do 18 godine bili smo strašno siromašni. Jednom tjedno priuštili bismo si izlazak i dijelili doručak koji je koštao manje od jednog dolara - mama, brat, sestra i ja. Uvijek bi netko dobio veći dio, mijenjali smo se. Sada sam odrastao i najvažniji cilj mi je da moja djeca nikada ne iskuse siromaštvo. Ništa te ne motivira u životu kao sjećanje na borbu oko posljednje kobasice".

 

"Bio sam toliko siromašan da sam znao otići u Long John Silvers, naručiti vodu i grickalice (koje su tada bile besplatne) i tako sjediti i gledati ljude koji jedu. Nevjerojatno je bilo to koliko su malo jeli. I koliko su hrane ostavljali. Nisam uzimao ono što je već netko ugrizao. Jednom je žena naručila dva komada ribe, uzela jedan mali zalogaj, nekoliko krumpirića i ostavila sve ostalo. Bila je to najbolja večera koju sam jeo u dugo vremena".