Foto: Ante Delač/Index/Tulumarka

IAKO je 2016., sam spomen narodnjaka, cajki ili turbofolka dovoljan je da razjari prosječnog domaćeg ljubitelja kvalitete i u njemu probudi otpor prema najezdi glazbenog zla s istoka u kojem mnogi vide samo smrt domaće kulture i polagano propadanje mladeži uvučene u "pakao tigrastih minica, rastegnutih harmonika i novčanica među silikonskim sisama".

Bila to Hrvatska, Srbija, Bosna ili bilo koja druga zemlja bivše Jugoslavije, jedna nas stvar spaja, a to je neopisiva ljubav i mržnja prema glazbenom stilu koji je oduvijek živio i nastavlja živjeti ne samo u glazbi već i u kontekstu cjelokupnog društva koje se, između ostalog, dijeli i po sklonosti cajkama.

Koliko god daleko sezalo vaše sjećanje, pronaći ćete narodnjake. Bilo to u najvećem rock bandu bivših prostora (Bijelo Dugme), latentnim narodnjacima kojim su nas potiho šopali (od Magazina do rane Severine koji su danas sve samo ne prikriveni) ili zajebanciji na račun narodnjaka u kojima smo neopisivo uživali (Vatrogasci, Željko Pervan).

Priča svako malo ponovno oživi, a sa starim se i dobro poznatim zombijem bude i stare predrasude.

Predrasude su pak rezultat gomile članaka ili reportaža koje su u samo nekoliko odlomaka ili minuta pokušale objasniti "fenomen" koji je, budimo iskreni, prisutan od početka prošlog stoljeća, ali koji smo, što zbog lošeg pamćenja, što zbog neinformiranosti, odlučili zaboraviti.

Niste rekli ništa novo, hejtamo cajke od 1926.

Naime, muzikolog Vladimir Đorđević u "Narodnoj pevanci" iz 1926. godine napisao je: "Zastanite pored kafanica na Dorćolu, Vračaru, Savamali, ili po našim palankama, i poslušajte tobožnje profesionalne pevačice, pa ako ma i najmanje imate osećanja za lepotu pesama i njihovog izvođenja, vi morate zatvoriti uši da ne slušate. Besmislene, dvosmislene, vrlo često i banalne reči, kojima čovek ne zna krsnoga imena, uz divljačku dreku, ili uz prostačko a pretenciozno izvijanje neke mešavine od deformisanih otpadaka naših i stranih melodija i njihovih prerada - to je današnje naše pevanje u varoškoj masi."

Čisto da ne mislite da prdite nešto posebno originalno kad značajno izjavite da su cajke pošast modernog društva.

Točka usijanja u ovim je krajevima dosegnula je vrhunac 2006. kada je zavladala histerija vezana za tobože teško dokučivu masovnu fascinaciju turbo-folkom i već tada je bilo prilično popularno forisirati glazbeni fašizam i sve posjetitelje takvih klubova trpati pod zajednički nazivnik - seljačine, čobani ili talog društva.

U toj predimenzioniranoj srednjoškolskoj raspravi, gledali bismo "te ljude" na malim ekranima poput nekog plemena čija nam je kultura gotovo izvanzemaljska i pritom stvarali intelektualnu distancu kao da se pred nama odvijaju scene iz dokumentarca o neobičnim navikama parenja jaguara. S tim da su ulogu Richarda Attenborougha preuzimali novinari koji bi se natjecali u tome tko će doći sa šokantnijom reportažom iz narodnjačkog kluba gdje bi pred reflektore izvukli nekog pijanog nesretnika da izvali nešto glupo i opravda mišljenje kako je riječ o glazbi koja vas usisa pametnog i ispljune mentalno zakinutog.

Kriminalci, seljačine i nabijene puške

U određenoj mjeri prigrlili smo njihov stav koji se zadržao sve do danas i mnogi koji sve to promatraju s distance i dalje žive u uvjerenju da su narodnjački klubovi legla razvrata s pijanim seljančurama koje divljaju po stolovima dok ih ćelavi rmpalije pokušavaju uhvatiti za dupe i ugurati ruku ispod minjaka.

Da ne bude zabune, i sam sam dugo vremena imao stav da nikada nisam upoznao slušatelja turbo-folka s kojim bih imao zajedničkih tema.

Svi smo nekako vjerovali i da je ekipa koja tamo zalazi sklonija agresivnom ponašanju pa ako će se negdje i zapucati, velika je vjerojatnost da će se to dogoditi upravo u jednom od tih klubova jer "ti ljudi" su "šljam", a kad se puno šljama skupi u zatvorenom prostoru, nastaje kaos. Doduše, ni brojni naslovi koji počinju s "Pucnjava u narodnjačkom klubu" nisu puno pomogli.

I to je, bez uljepšavanja, ono u što ljudi i dan danas vjeruju. Sve je to daleko umjerenije jer ne vlada medijska histerija, ali kada bi netko ponovno pritisnuo prave prekidače, vrlo bi se brzo vratili na seljačine, mafijaše, puške, pištolje, idiotske stihove i talog društva.

Da tako opišete bilo koji drugi glazbeni žanr ili pobornike takvog žanra, iz grma bi iskočilo najmanje deset glazbenih znalaca koji bi vas istog trena ispreskakali gomilom informacija koje pokazuju koliko ste u krivu i što nije u redu s vašim pogledom na svijet. No, kad se turbo-folk nađe na tapeti, nitko s tim nema prevelikih problema jer turbo-folk je sinonim za glazbeno smeće, a svaka javna rasprava o turbo-folku uvijek će imati intelektualce s napadačke i apsolutno nikog na strani obrane.

Ne biti "narodnjak" je statement. Odlikovanje urbanog glazbenog znalca. To što ne slušate narodnjake navodno govori jako puno o vama, a što ste u kritici narodnjaka glasniji, ekstremniji pa čak i nebulozniji, to je podrška jača.

Ida Prester ne želi vrtić u kojem puštaju narodnjake. Odlično, milijardu lajkova.

I možda "narodnjački vrtići" postoje. Ne treba isključiti tu mogućnost. No, daleko od toga da su sveprisutni u tolikoj mjeri da biste trebali tražiti pomoć na Fejsu kako biste pronašli barem jedan koji nije takav. Na stranu i to što su djeca u vrtiće stigla iz društva u kojem smrt Ekrema Jevrića zaslužuje tjedan dana rasprave o liku i djelu čovjeka s jednom idiotskom pjesmom, a smrt Umberta Eca tek kratki osvrt. Rambo Amadeus već godinama trubi o jednom te istom i premda je definicija s "ubrizgavanjem" odavno prežvakana, a on sam surađivao s narodnjacima, novinari ga i u 2016. još uvijek povlače za rukav da im kaže nešto novo o turbo-folku, da definira o čemu je riječ, a mi oduševljeno plješćemo jer spoznaja da ovu glazbu slušaju "niži oblici života" u glavama mnogih znači da ih to automatski čini gospodom.

Ukratko, postoje dvije vrste ljudi - "nadljudi" koji ne vole narodnjake i "neljudi".

U prepunim klubovima - nitko

U toj kakofoniji gluposti i pretjerivanja, zaboravili smo da su to samo neki ljudi koji izlaze u neke klubove, a ne neka podvrsta mutanata rođenih iz plijesni nastaloj na lešini kulture.

Oni su većina u društvu u kojem živite i oduvijek je bilo tako. Oni se nisu odjednom pojavili, oni su tu oduvijek, ali prolaze kroz faze veće ili manje popularnosti koja ponekad probija kulturni balon u kojem živite. Oni nisu samo sirotinja i neobrazovani, oni su i bogati, i "krema" i "šljam", i HDZ-ovci i SDP-ovci, čisti mainstream, pop, a jedino pogonsko gorivo je tržište. Oni su izbor poznate klijentele čije bi izlaske na cajke mediji razvlačili po naslovnicama kao da su ih uhvatili u klubu gdje je hit večeri opiti se krvlju djevica, prizvati Lucifera i plesati u orgijastičnom zanosu dok lik s povezom na očima svira orgulje uz zvuke pravoslavne rumunjske liturgije puštene unatrag.

Celebovi su se znali javno prati od "ljage" i isticati da ne slušaju narodnjake jer ljudima je bilo neugodno dovoditi se u situaciju da ih cijela država osuđuje iako će više od pola onih koji su u njih uperili prst isti taj prst uperiti u zrak čim krene omiljena cajka.

To više nije slučaj.

Narodnjački klubovi su za... Sve.

Krug života

No, kao i svaka druga senzacija, i ova je s vremenom izgubila zamah, a samo pet godina kasnije pisala se osmrtnica fenomenu zvanom turbofolk.

Od pomame koja je stvorila interes koji bi opravdao i do desetak narodnjačkih koncerata dnevno, situacija je postala daleko umjerenija i sve je nekako utihnulo. Klubovi su počeli lagano prilagođavati svoj program, sve se razvodnilo i završilo u pozadini, daleko od većeg interesa javnosti.

I kako to i obično biva s trendovima, i ovaj je prošao kroz period hibernacije i ponovno malo živnuo u posljednje vrijeme.

Potaknuti tim "buđenjem" odlučili smo malo prođirati zagrebačkim klubovima i provjeriti je li bolje, gore i trebamo li ponovno strahovati od najezde klubova s periferije odakle su nekoć i započeli svoj nezaustavljivi osvajački proboj do centra.

U nekoliko vikenda obišli smo sva važnija mjesta da provjerimo može li se iz svega izvući nešto sočno i naslovičasto. Ili barem nekoliko fotografija sisa. 

Zagrebačke kafane

Prva meta bila je Kafana na Jarunu (riječ "kafana" bila je magnet), zagrebački pokušaj stvaranja atmosfere beogradskih splavova koji masovno privlače Hrvatice i Hrvatice u susjedstvo jer narodnjak na kopnu je super, ali narodnjak na vodi...

Uglavnom, odmah po ulasku postalo je više nego očito da se ovdje radi o solidno uređenom klubu, kombinaciji nekoliko različitih stilova s tim da je western stil dominantan, a jedino što vam razbija iluziju saloona iz američkih kaubojaca su citati uzeti iz narodnjačkih hitova. I činjenica da ste na Jarunu...

I da su svi oko vas moderno odjeveni...

I da svi bulje u mobitele...

I da se u centru kluba nalazi lik koji udara po sintesajzeru i pevaljka koja baulja po prostoriji s mikrofonom u ruci.

Doduše, cijela je situacija već s vrata djelovala kao prilično veliki antiklimaks. Ne samo da nisam osjetio smrad seljaštva nego je sve djelovalo kao team-building ili veliko okupljanje sekretarica, PR-ovaca, marketingaša, sporadično razbacanih celebova (Tina Katanić i prijateljice) i tek ponekog ćelavog rmpalije kakve, budimo iskreni, danas možete zateći i u bilo kojoj političkoj stranci.

Čak i kad se atmosfera zahuktala sve je djelovalo pitomo i nekako prekulturno, a to nije ono na što su nas roditelji upozoravli.

Ljudi plešu, piju, zabavljaju se i jedini je problem to što izgledaju kao da se ne zabavljaju dovoljno žestoko. Događaj večeri bio je neki lik koji nas je počeo gnjaviti da izbrišemo fotku jer smo ga snimili s nekim tko nije njegova djevojka/supruga.

Glazba je bila očajna, ali lik na sintu i pevaljka su zvučali autentično. S druge strane, isto bih vam mogao reći za koncert Whitesnakea na kojem sam se također zatekao nesretnim spletom okolnosti - glazba je sranje, ali objektivno dobro rade svoj posao.

Ukratko, ništa od čobanijade u kafani.

Ok, da ne pretjerujemo, ništa od raspojasanog "plešem s pečenim janjetom i grizem konobaricu za dupe" ludila kakvom smo se nadali.

Privedite osumnjičene

Centar je bio malo neprohodniji teren i zahtijevao je nekoliko pokušaja jer u dva od tri slučaja (Sokol, Ray i H20) fotografa su na ulazu odbili zbog tenisica (Adidas), a krivnja pada na nas jer zaboravili smo na ovu smiješnu praksu diskriminiranja na temelju obuće. Redari na ulazu nisu djelovali kao pronicljivi poznavatelji obuće niti stilisti, ali dovoljno su iskusni da prepoznaju da ovaj model tenisica ne miriše na finu klijentelu na kakvu ciljaju niti na mahnito okretanje rundi.

U isto vrijeme iz klubova su iznosili fine i fino pijane poduzetnike i vukli ih do Mercedesa dok su ovi urlali i psovali kao najgore seljačine. Ali jebi ga, cipele.

No, to je stara politika na koju se ne isplati trošiti previše riječi, ali zanimljivo je da ostali klubovi (Urnebes, The Best, Kafana) nisu prepoznali problem u istim tenisicama koje su se ovog puta uklapale u dress code.

Best i H2O su se zapravo pokazali kao jedina mjesta koja bismo mogli nazvati klubovima koji i izgledaju kao klubovi, a ne pečenjarnice s plesnim podijem. Tu smo i zatekli nešto što bismo najbolje mogli opisati kao "očekivanu klijentelu", ali tek u tragovima.

Kao i u "najnormalnijim" klubovima, imate ekstremno pijane studenate koji padaju sa stolova i kotrljaju se po stepenicama, šminkere (mahom u slim fit košuljama) i basic klinke u minjacima koje luduju tako što cijelu večer drkaju po mobitelima, poziraju na bezbroj neoprostivo dosadnih selfija i rade check-in na Fejsu uz neki random stih o pijanstvu i ludoj noći.

Ono što smo tražili su dotjerane narodnjakuše kojima nepogrešivo polazi za rukom izgledati kao da su potrošile puno novca da bi izgledale jeftino.

U obzir su dolazili i sredovječni ćelavi krkani u preuskim majicama s onim naborima sala na stražnjem dijelu vrata (masni ovratnik?) koji su nešto kao prirodni grabežljvci za basic klinke i narodnjakuše. Ne treba generalizirati i ružno je biti toliko prepun predrasuda, ali da vam netko kaže da se bave mutnim poslovima, ne bi vas to ni najmanje iznenadilo.

Međutim, važno je naglasiti da su narodnjački stereotipi manjina. Većinu posjetitelja srest ćete bilo gdje, a trashy look ionako je "sign o' the time", a ne nešto što će vas pretjerano šokirati osim ako u posljednjih 20 godina niste vidjeli spotove pop izvođača ili ako vam se Miley Cyrus nekim čudom nije našla na radaru.  

Dosadni mainstream i upitna alternativa

Sličan ćete profil ekipe pronaći i u većini "puštaju koješta, a ponekad i narodnjake" klubova jer ono što je prije desetak godina bilo "egzotično", danas je neopisivi mainstream, a tako je već jako dugo jer današnji se turbo-folk ne razlikuje od strane pop glazbe. Jedina je razlika taj narodnjački melos.

Iako, jedan Jason Derulo pobrinuo se da njegov "Talk Dirty" pošteno zamagli razliku.

Ono što daleko više čudi je to da mnogi SARS i Dubiozu Kolektiv još uvijek doživljavaju kao alternativne bendove iako su zapravo prilično uobičajeni izbor DJ-a na ovakvim mjestima. Dakle, cajke su i alternativa. Ne smijemo zaboraviti da ni to nije ništa novo jer glazbenici su čak i mimo mainstreama oduvijek koketirati s cajkama, od Hali Gali Halida do Brkova. 

Doduše, u klubovima nisu mega hit kao jedan Rasta ili ostali cajkaroški standardi, ali i dalje su prisutni i popularni.

Inače, Rasta je, ako ste spavali pod kamenom, doslovno ostvarenje utopljenosti narodnjaka u mainstream i izvođač s najgledanijim srpskim spotom u 2015. ("Kavali", skoro 30 milijuna gledanja). Ukratko, minijaturni wannabe rastafarijanac koji udara po autotuneu s ponekad jakim elementima melosa, a surađuje s najvećim cajkaroškim zvijezdama u regiji.

I savršeno se uklapaju u cjelokupnu priču. Tim više jer DJ-e načelno nije briga što i kako vrte. U gotovo svakom klubu prevladava apsolutna nebriga za kvalitetan prijelaz između pjesama. Aca Lukas u sekundi postaje "Turn Down for What" koji se pretapa u Rozgu koja postaje Snow (da, Snow koji je snimio "Informer"), a na kraju lik ošine po Korgu, dohvati mikrofon, pridigne mali prst, pusti urlik i počinje ludilo.

No, sve je ovo klasika. Ništa posebno. Sve smo to vidjeli. Pravo je pitanje što se promijenilo.

Taj opojni miris skupih parfema i jeftinih ćevapa

Jedini pravi novitet (barem za mene) su hibridi pečenjarnica i narodnjačkih klubova, a to je, da si ne lažemo, narodnjački klub kakav bi u svojim glavama zamislili najveći mrzitelji cajki.

Dakle, radi se o intenzivnoj i potentnoj mješavini nekoliko različitih vrsta pretjerano nanesenih parfema, dima cigarete, mladog luka, prolivenog alkohola, roštilj kobasica, grah/krumpir salate i tko zna čega.

I dok udara neki narodnjački hit, oni su na stolu, a već hladni kotleti s pečenim krumpirima poskakuju s njima.

Ako se ranije s ovim niste susretali, a ja nisam, koncept je prilično bizaran kad malo bolje razmislite. Netko je spojio restoran i klub s tim da ni jedno ni drugo ne funkcionira kako treba (barem ne u slučajevima koje smo vidjeli). Niti se možete rasplesati zbog stolova i skučenosti niti normalno žderati zbog cirkusa oko vas.

Uzmite restoran, dodajte dim, gužvu, buku i laktarenje i dobili ste "ovo".

S druge strane, ljudi vole svadbe, a vjerojatno još više vole svadbe na koje ne moraju dolaziti s darovima, nositi sakoe i vjenčiće, trpjeti pijanog kuma niti gledati mladoženju kako s grčevitim osmijehom neuspješno pokušava u mislima pronaći jedan jedini razlog zašto ulazak u brak zbog djeteta nije najgora odluka u njegovom životu.

Kad poteče balkanska krv

Ono što me posebno zanimalo bila je agresija o kojoj se svojevremeno toliko pisalo. Nekako sam se nadao da ću naići na barem jednu tučnjavu (ne nužno i pucnjavu) koja će dokazati da postoji nešto u toj glazbi što tjera balkansku krv da proključa.

Međutim, ni u jednom od klubova ništa nije ukazivalo na to da je šora na vidiku niti je bilo tko izvukao pištolj. Štoviše, svi su djelovali prilično opušteno i zabavljali se, a čak i u "pečenjarnicama" je jedina agresivna stvar bila miris.

"Posrećilo" nam se trećeg vikenda kad smo nabasali na zaista luđački obračun nedaleko jednog kluba u centru grada.

Nije poznato jesu li bili na narodnjacima ili ne, ali u brutalnom je okršaju sudjelovalo desetak likova (i djevojaka koje su ih smirivale). I u trenutku kad smo jednom od pretučenih davali papirnatu maramicu da obriše krv koja je tekla iz razbijenog nosa, postalo je jasno da se radi o Španjolcu što je donekle razbilo teoriju o narodnjacima i Balkancima... Ili pak osnažilo teoriju da nitko nije imun na agresivnu čaroliju cajki.

Turbo-folk preselio na drugu adresu

Sve u svemu, vidjeli smo sve i ništa. Ne mogu reći da mi je ovo razbilo predrasude o narodnjacima jer ih već dugo nemam ili barem o njima često ne razmišljam.

Iako mi atmosfera u tim klubovima nikada nije odgovarala i premda u najbližem krugu prijatelja nemam nikog tko cajke sluša (ili barem nikad nije izašao iz "cajkaroškog ormara"), puno su me više nervirali oni koji su s tolikim žarom željeli dokazati da je nešto što ne slušaju i ne podnose toliko loše da zaslužuje status društvenog fenomena i neviđenu popularizaciju.

Budimo iskreni, svi živimo u istoj vukojebini i mnogi od nas s ogromnim su uspjehom preživjeli i "najžešće nalete" turbo-folka 2006., a ni tada nismo dopustili da uđe u naše živote. Danas je još lakše jer smo u međuvremenu shvatili je najgore što možete učiniti glazbi koju ne volite jest razapeti je u javnosti. Isto tako, ponuda alternativnih sadržaja je daleko bolja nego prije pa se više ne možete izvlačiti na "to je jedino što postoji" jer odavno nije tako. Iskreno, za 90% ovih klubova nisam ni znao, a da nije ovog pohoda, i dalje bih živio u Hrvatskoj u kojoj ovi "mez i ples" klubovi ne postoje.

Nastojanje da primitivizam usko povežete s narodnjacima nije nemoguća misija. Štoviše, radi se o najlakšoj mogućoj meti. To je kao da odlučite šutke povezati s punk i heavy metal koncertima. Idu u paketu. U ovom slučaju idu u paketu s Hrvatskom jer ovo je zemlja u kojoj su blijede kopije Dugmeta i Brene, dakle, Thompson, Severina i Rozga još uvijek najveće zvijezde.  

Mlade nade su njihove blijede kopije.

Isto tako, ovo više nisu takva mjesta ili barem nismo pronašli mjesto koje bi nas istinski šokiralo. Ili je ovo postao dosadni mainstream ili smo se navikli na daleko veći primitivizam ili je priča o turbo-folku od starta bila prenapuhana, a pogonsko gorivo bila joj je zabluda da su Hrvati "samo klasika, ništa narodno".

Rat nas je očito natjerao da nakratko zaboravimo da je Lepa Brena bila ogroman hit i u našim krajevima pa smo se svi neugodno iznenadili kad nas je veliki comeback cajki podsjetio koliko nas je jednostavno natjerati na harmoniku.

A možda je to oduvijek bilo u nama. Sve u svemu, situacija se promijenila nagore jer u klubovima je postalo presmireno i civilizirano, a ako ste se zaželjeli klasičnih cajkaroških prizora strave i užasa, evo vam nekoliko scena sa sada već legendarnog slavljeničkog derneka u izbornom stožeru Domoljubne koalicije.