Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

PRVIH nekoliko mjeseci , dva, tri ili šest, su najteži kada se doseliš u novi grad, novu državu, kontinent.

Što je okolina drugačija, od one na koju si navikao doma, to će prilagodba i duže trajati, pogotovo ako si došao sam, a ne u paru. Privikavanje na Dubai trajalo je otprilike šest mjeseci. Počevši od upoznavanja svake nove osobe i stvaranja novih prijateljstava do učenja ulica i običaja muslimanskog svijeta. Prilagodba na Tajvan trajala je puno kraće iz nekoliko razloga: sama činjenica da mi ovo nije prvi odlazak od doma, dolazak prijateljima i njihova pomoć u svakom pogledu! Nisam morala sama otkrivati koja ulica vodi na koju stranu grada, oni su mi pokazali. Nisam morala sama tražiti najbolje dumplinge u gradu, oni su me odveli. Nisam se morala mučiti s kupnjom motora, pronalaskom stana, pa čak i prvog posla, oni su mi pomogli, prevodili kineski i i ugostili me.

Najjeftiniji dućani za kupovinu, najbolja pekara, najbolja kumica na placu, koja nam uvijek ubaci nešto extra u vrećicu, najpristupačnija frizerka, plaža na koju većinom dolaze stranci, ulica u kojoj se kupuje i popravlja tehnologija, najsvježiji sushi i sashimi u gradu... Sve me to dočekalo na pladnju, jer sam imala njih ovdje, zbog čega sam se puno prije i puno lakše počela osjećati kao doma. Sada nakon više od tri mjeseca u Tainanu, mogu reći da sam se navikla na sve, osim na jezik! Sjećate se kada sam rekla da ću početi učiti kineski? E pa to se nije dogodilo, ali sam zato počela učiti španjolski, jeeeej! Stvorila sam svoj mali krug ljudi s kojima volim vikendom otići na piće, našla divnu ŽENSKU prijateljicu, imam svoje slatke male učenike, slažem si raspored kako meni odgovara, što mi daje slobodnog vremena za sve što želim, ne stresiram se, uživam... I koliko jedva čekam povratak u svoj Zagreb, toliko me strah odlaska odavde. Definitivno neće biti lako oprostiti se još jednom, ali kažu da je prvi puta najteže otići, svaki sljedeći sve je lakše, s koje god strane gledao na to...

Prošli vikend bili smo na jednom malom partyju, povodom vjenčanja dvoje stranaca koji su došli na Tajvan prije šest godina. Slušajući zdravice koje su se držale, još jednom sam se podsjetila koliko su čvrsta prijateljstva koja stvoriš u dalekom svijetu, koliko ti znače ti ljudi koji su uz tebe svaki dan kada si sretan, tužan, raspižđen, kada preispituješ svaku odluku, kada uspiješ i onda kada sve propadne. U svim tim velikim i malim, pozitivnim i negativnim trenucima, dok su tvoja obitelj i prijatelji iz djetinjstva na drugom kraju svijeta, ovih nekoliko oko tebe znače ti sve na svijetu! Možda smo se upoznali prije tjedan dana, možda prije 2 mjeseca, ali intenzitet potrebe za osobom s kojom možeš podijeliti UŽIVO, sve ono što dijeliš sa svojima doma preko poruka, je neopisiv, pa kada nađeš tu jednu, dvije ili deset, u stranom svijetu, način življenja se mijenja, sve postaje lakše, drugačije, domaćije... To su te posebne veze među ljudima, koje odluku odlaska od doma i svaki težak dan koji proživiš čine vrijednim svake sekunde.

Vrlo vjerojatno sam samo previše emocionalna ovih dana, ali jučer me šupila u glavu spoznaja da sam zbilja odlučila otići odavde i isto tako da će mi biti jaaako teško to napraviti. Bit će teško ostaviti prijatelje, bit će teško ostaviti ovaj osjećaj nonšalantnosti življenja, moje male i velike učenike, dumplinge na svakom ćošku...

Život na otoku je lijep, ugodan, miran, drugačiji, onakav kakav u Zagrebu sigurno neću imati, ali srčeko me vuče doma već duže vrijeme pa mislim da bih ga trebala poslušati. Neće biti lako otići s Tajvana, neće biti lako vratiti se doma, neće biti lako ponovo mijenjati kockice u glavi i privikavati se novu-staru okolinu, ali mislim da je došlo vrijeme :).

Pssst! Teine svjetske avanture pratite i na njezinom blogu!