Prije 20 i kusur godina, ovo smo bili mi. Izbjegličke kolone, slike uplakane djece iz Vukovara, prihvaćali su nas sve do druge strane svijeta, jer je trebalo, jer smo ljudi.
I ovaj sirijski otac je čovjek, kao i njegova djeca. Srednja su klasa. Bili. Sada su izbjeglice, u Kosu, u Grčkoj, na plaži u 4:30 ujutro, bez pojma kamo će i kako će. Ali mora se.
Njegovo ime je Laith Majid. Iz Sirije je pobjegao preko Turske, bježeći od Islamističke države nakon što su mu izbombardirali dom u Deir ez-Zoru. Uspio je pobjeći sa ženom, koja je učiteljica engleskog, tako što su platili 8000 dolara za put od dva sata. U čamcu je bilo 12 ljudi, a obično stane troje, četvero.. puštao je vodu, svi su stigli mokri do kože. Prenoćili su na plaži, u šatoru, kćer im ima groznicu, a sin nije spavao danima. Na trajektu će biti kao u kampu. Nadaju se doći do Njemačke, ne znaju kamo će inače, njihove čamce su izvukli iz noći tek nakon vrištanja upomoć, čuvar s plaže nije odmah htio doći.
Ne, to nisu "smrdljivi cigani koje sve treba bacit natrag u more", kako se neki hvale, skriveni u anonimnosti. Ljudi su to. Jesmo li i mi?
Foto: Daniel Etter
https://twitter.com/DanielEtterFoto