Gledajući ovu sliku i iako sam protiv cijelog tog cirkusa oko šatora, pomalo počinjem žaliti i Glogoškog i sve te ljude tamo koji, kada bi ih se pojedinačno pitalo što uopće rade tamo i koji je smisao svega toga, potpuno bi se zbunili i spetljali u svome odgovoru uviđajući i sami kako su oni samo poslužili kao alat za ostvarivanje tuđih ciljeva. Iako među njima ima ratnih profitera, većina su obični ratni i životni gubitnici, ukradene mladosti i normalnoga života, potjerani u rat kao pijuni u šahu i kasnije umirovljeni i obogaljeni fizički i psihički. Tužna je ta cijela priča... nije njima toliko do novaca koliko im je do pronalaska vlastitog identiteta koji se izgubio prestankom rata. Jedino mjesto gdje se osjećaju poštovani i gdje nalaze svoje istomišljenike im je birtija i šator.