... iz podsvijesti izvukla baš tu zgradu i rotaciju kola... p.s. moji su roditelji ateisti/agnostici, tako da nije bilo nikakvog religijskog odgoja koji bi utjecao na mene.
Holdeman.Horvat - možeš ti misliti što hoćeš, ali i ja sam to doživjela kada sam s 5 i pol godina pala s prvoga kata na kamenčuge kod moje kuće u gradnji. I ne, nisu bile nikakve fantazije, nikakvi tuneli i svjetla - dok su me transportirali iz Crikvenice u Rijeku ambulantnim kolima - sjećam se jasno kao dan - u jednom trenutku sam se odvojila od sebe, dignula, vidjela moju majku kako plače kraj mene, deku kojom sam pokrivena (oke, to još i možeš pripisati svjesnosti mozga), ali nakon toga našla sam se pred rotacijom kola (onda je bilo samo ono jedno rotirajuće na prvoj pomoći), pogledala lijevo i vidjela da prolazimo kraj autobusnog kolodovora u Rijeci, točnije vidjela sam zgradu preko puta kolodvora, i nakon toga sam propala nazad. Iz pozicije u kojoj sam bila, teško da sam išta mogla vidjeti kuda prolazimo. Bila sam u nesvijesti 24 h bez buđenja. Da se razumijemo - tu nije bilo nikakvog predznanja - jer sam imala pet godina i nisam tako dobro poznavala okolicu da bih iz nekakve pod
Halucinacije i tjelesni mehanizmi koji na razne nacine stresnu i traumatsku situaciju pokusavaju olaksati, slicno kao mehanizmi zbog kojih te u prometnoj nesreci nista ne boli, a slomio si ruku i nogu, tijelo ima vlastiti koktel "droga". Nitko od njih nije stvarno umro, klinicka smrt je smrt samo po definiciji, ali je ustvari daleko od toga, nikad mi ne ide u glavu kako ljudi to ne kuze i koriste ove glupe price da bi dokazali da postoji nesto poslije smrti. Ajd da vidimo ima li cega kad ti se svaka stanica u tijelu raspadne i od tebe ostanu samo kosti. Svi ovi koji se probude nakon "smrti" nisu dozivjeli smrt, kao prvo, a kao drugo ocino nemaju nekakvu trajnu stetu na mozgu, jer ocito su zivi i zdravi ako mogu pricati o svojim dozivljajima, dakle, mozak je bio u redu i u trenutku "smrti", stanice su jos uvijek bile aktivne na neki nacin.