Jezik konstantno evoluira. Usporedimo li spise iz 17. stoljeća (npr. pismo Petra Zrinskog svojoj dragoj (Ani) Katarini, sa zapisima Iliraca u 19. stoljeću, pa onda suvremenim hrvatskim književnicima, primijetit ćemo da se jezik konstantno mijenjao i nadopunjavao novostvorenicama, tuđicama itd. Iako imamo standardni književni hrvatski jezik, on nije zapisan u kamenu već je podložan promjenama te nije blesavo dopustiti mogućnost da nove skraćenice jednog dana budu standard. Uostalom, želimo jezik kojim govore i pišu ljudi, a ne da forsiramo zrakomlate i dalekovidnice. Veći problem novih generacija je nemogućnost razmišljanja vlastitom glavom i očekivanja instant događaja (da se sve dogodi u trenu kad se njima prohtije)... Ali to je d(r)uga priča...