Osim katastrofe u Černobilu, svijet je malo toga saznao o ostalim nuklearnim nesrećama u bivšem Sovjetskom Savezu. Bilo ih je, no mnoga takva mjestu su ostala vječna tajna. Jedno od njih je i "Grad 40" u kojem je bio prvi sovjetski kompleks za proizvodnju plutonija. Sve do 90-ih, ovaj grad nije bio prikazan na zemljopisnim kartama, nije bilo puteva koji su vodili u grad, a stanovnici službeno nisu ni postojali. Zanimljiva je činjenica da je Rusija 2001. godine otkrila čak 42 skrivena grada, a procjenjuje se da ih ima još 15-ak.

Godine 1945. oko 40 tisuća zatvorenika je odvedeno iz 12 radnih logora i zajedno s nuklearnim znanstvenicima započelo izgradnju podzemnih nuklearnih postrojenja. Ruski osuđenici pristali su raditi kako bi im se smanjila kazna. Bile su im ponuđene dvije opcije: raditi u Sibiru 25 godina ili 5 godina graditi nuklearna postrojenja na ovom području. Prvi nuklearni reaktor izgrađen je za 18 mjeseci, a sljedećih godina su u neposrednoj blizini napravili i grad koji je kasnije dobio ime Ozersk. Radnici tada nisu ni znali da su sami sebi potpisali smrtnu kaznu. Zbog velikih doza zračenja, nitko od njih nije živio dulje od 5 godina.

Današnji Ozersk smatra se rodnim gradom sovjetskog nuklearnog oružja i jednim od najzagađenijih mjesta na svijetu. Iako je grad bio potpuno izoliran, njegovi stanovnici ga ni dan danas ne žele napustiti. Otkako je osnovan 1947. godine, Ozersk je bio okružen dvostrukom ogradom od bodljikave žice i nadziran od strane naoružanih stražara jer je izgrađen oko nuklearne tvornice Mayak.

Ljudi koji su se preselili u zatvoreni grad ovakvog tipa imali su dobar razlog zbog kojeg su to učinili. Dobivali su dobro plaćene poslove, stanove, kvalitetno obrazovanje. Dućani su uvijek bili puni raznovrsne hrane (za razliku od drugih gradova u SSSR-u). Stanovnici su mogli kupovati egzotično voće, deserte, parfeme, kvalitetnu odjeću... Ukratko, živjeli su bez previše briga. Godine su prolazile, a malo toga se promijenilo. Ozersk je dom većine ruskih nuklearnih rezervi i još uvijek je na neki način "tajnovit".

Između 1945. i 1957. godine, postrojenje Mayak bacalo je i ispuštalo velike količine radioaktivnog materijala u područje neposredno oko grada. Znanstvenici su procjenjivali da je onečišćenje bilo 2 do 3 puta veće nego u Černobilu. Sve je to bio dobar uvod u katastrofu koja se dogodila već spomenute 1957. godine. Došlo je do velike eksplozije i još jačeg zagađenja zbog kojeg je veliki broj ljudi kasnije umro od raka. Oko 470.000 ljudi bilo je izloženo zračenju. Bez obzira na sve što se dogodilo, u ovom gradu i dalje živi oko 87 tisuća ljudi. Iako je grad zagađen, u njemu žive relativno dobro jer dobivaju sve što im treba. Funkcioniraju gotovo kao država u državi. Stanovnike malo tko poznaje izvan grada.