Marina Chapman uistinu je imala teško djetinjstvo. Oteta je iz svog južnoameričkog sela kada je imala pet godina 1954. godine. Otmičari su je ostavili u džungli gdje je živjela s obitelji kapucina. Majmuni su je naučili kako tražiti korijenje, bobice i banane, spavati na drveću i hodati četveronoške. Jednom se teško otrovala hranom i jedan ju je stariji majmun odveo u bazen s vodom gdje ju je tjerao da pije i povraća kako bi se osjećala bolje.
U trenutku kada su lovci pronašli Marinu, ona je potpuno izgubila sposobnost govora. Lovci koji su je pronašli prodali su je u bordel odakle je pobjegla. Živjela je na ulici sve dok je nije zarobila jedna obitelj povezana s mafijom, no ubrzo ju je spasio susjed. Susjed je Marinu poslao u Bogotu k kćeri i zetu koji su je usvojili i odgajali uz svoje petero djece. Postala je domaćica i dadilja te se udala i dobila vlastitu djecu.

Jeste li ikada razmišljali o tome što je moglo inspirirati Knjigu o džungli? Pa, nemojte više razmišljati jer bi priča o čovjeku imena Dina Sanichar mogla biti odgovor. Lovci su pronašli Sanichara u džunglama Indije 1867. godine. Činilo se da nikada nije imao nikakve ljudske interakcije i odveden je u sirotište.
Sanichar se ponašao kao vuk i to zato što je, kad je pronađen, kao šestogodišnjak, živio s čoporom vukova. Lovci su zaključili da pripada drugim ljudima i odveli su divlje dijete - koje je hodalo na sve četiri i proizvodilo životinjske zvukove - natrag u civilizaciju. Iako je u jednom trenutku naučio jesti iz tanjura, uvijek bi prije toga ponjušio hranu. Sanichar se nikada nije sasvim prilagodio ljudskom životu, ali priča se da je volio pušiti i da je na kraju preminuo u dobi od 35 godina od tuberkuloze.

Oxana Malaya rođena je u studenom 1983., a pronađena je među čoporom divljih pasa u Ukrajini 1991. kada je imala samo osam godina. Većinu života provela je sa psima jer se njezini roditelji, koji su bili alkoholičari, nisu mogli brinuti o njoj, a u siromašnom području u kojem je živjela bilo je mnogo divljih pasa koji su lutali okolo.
Da stvar bude gora, Oxana je živjela s psima u dvorištu iza svoje kuće. Divlji psi su se brinuli za nju i ona je pokupila njihove manire i ponašanje. Nije se dobro snalazila u govornom jeziku, izražavala se kroz lajanje, režanje, a čak se i kretala poput pasa. Ne bi jela hranu a da je ne ponjuši i imala je bolji vid, sluh i njuh od normalnih ljudi.

Sirijski dječak-gazela razlikuje se od druge djece na ovom popisu jer nikada nije bio zarobljen niti doveden u društvo. Otkrio ga je antropolog Jean-Claude Auger 1960. godine. Auger je saznao za divlje dijete otprilike jedan dan udaljeno od mjesta gdje je boravio i slijedio je upute koje su mu dali nomadi. Tamo je pronašao sirijskog dječaka gazelu kako galopira uz skupinu bijelih gazela.
Kretao se četveronoške, ali ponekad bi stajao uspravno i tako malo hodao. Zbog toga je Augeru zaključio da su gazele pronašle dijete u dobi od sedam ili osam mjeseci nakon što je već naučilo stajati. Poput gazela, dječak bi trzao nosom, ušima i mišićima lica kad bi osluškivao podražaje iz okoline, a jeo je pustinjsko korijenje. Dječaka su pokušali uhvatiti 1966. godine, ali nisu uspjeli.

Dječak ptica Prava vrlo je zanimljiv slučaj Mowglijevog sindroma jer ga nisu u potpunosti odgojile životinje poput neke druge djece na ovom popisu. Dječak ptica Prava živio je u stanu sa svojom majkom i desecima ptica. Cijeli njihov dvosobni stan služio je zapravo kao kavez za ptice i Prava je odgajan kao pticama ravan. Spasili su ga ruski zdravstveni radnici iz tih životnih uvjeta 2008. godine kada je imao samo sedam godina.
Galina Volskaya, socijalna radnica koja je radila na slučaju, rekla je da dječakova majka nije fizički ozljeđivala dječaka, već ga je tretirala kao jednu od svojih ptica. Nikad nije razgovarala s njim, pa je dječak komunicirao samo s pticama. U trenutku kada je smješten u dom Prava je komunicirao cvrkućući i mašući šakama i rukama poput ptica koje vije krila.