Dianne Hoffmeyer svratila je na kavu i stajala pred blagajnom, kupujući krafnu. Iza nje su dvije sredovječne žene glasno komentirale njen izgled, rugajući se: "Vidi joj kosu, odurna je i zapuštena.. koji kit, očito i kit mora jesti"

Za cijelo vrijeme čekanja nastavljale su s komentarima, čak i na kavu: "Kit treba tekućine, možda da kit ode nazad u more." Dianne je vodila bitku s težinom, odlučila se dovesti u normalu i srediti si život zbog dvogodišnje kćeri, koja je bila s njom. Nisu imale pojma da je već skinula 80 kilograma, a da je krafna bila za djevojčicu.

Rasplakala se još u trgovini jer su je njihove riječi jako pogodile, više jer je bila ljuta što je nepoznati ljudi tako zlobno ogovaraju nego samo to što govore. Usprkos suzama, nije htjela da njena kćer vidi loš primjer ljudskog roda, pa umjesto da je šutjela i trpjela ili se s njima svađala, odlučila je upotrijebiti najjače oružje koje postoji - dobrotu.

Blagajnici je rekla da ženama želi platiti kavu koju su nosile. Zgrožena blagajnica je pristala i Dianne je otišla, ne osvrćući se. Žene otad nisu viđene za istom blagajnom.

"Željela sam biti dobar primjer svojoj kćeri."