Portugalski doktor Egas Moniz u jednom je pokusu 1935. godine otkrio da uklanjanje prednjih dijelova mozga kod čimpanza rezultira promjenom ponašanja životinja. Primijetio je da su nakon zahvata bile manje agresivne i da su se ponašale "umjerenije". Zbog tog "uspjeha", isti je zahvat htio izvesti i na ljudima. Objavio je istraživanje u kojem je tvrdio da je ovo dobar i ispravan način liječenja psihički bolesnih osoba. Tako je otkrivena lobotomija, jedan od najstrašnijih zahvata u povijesti medicine.

U razdoblju od 1945. i 1947. godine obavljeno je više o 2000 lobotomija, a brojke su strmoglavo porasle na 18 tisuća nakon što je Moniz 1949. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu za svoje otkriće. Više je razloga zbog kojih je lobotomija u to vrijeme smatrana prihvatljivom. Činjenica je da u to vrijeme nisu postojali lijekovi koji su zaista pozitivno djelovali na ponašanje i mentalno zdravlje ovakvih bolesnika.

Doktor Walter Freeman pomagao je u populariziranju lobotomije u SAD-u. Bez ikakvog prethodnog treninga, Freeman je odlučio promijeniti način izvođenja operacije te je pacijentima počeo bušiti lubanju te im bosti i rezati mozak kroz rupu. Ovakve zahvate je usavršio sve dok mu za jednu operaciju nije trebalo više od 12 minuta. Stare fotografije koje ćete vidjeti u nastavku pokazuju njegove pacijente prije i nakon zahvata, a koristio ih je kako bi svijetu nahvalio lobotomiju, ali i sebe prikazao kao uspješnog kirurga.