Jeste li se ikada zapitali kako izgleda život u psihijatrijskoj bolnici? Jedna osoba je podijelila svoje iskustvo i opisala što se dogodilo kad su je poslali na liječenje. Psihičko stanje joj se pogoršalo pa su doktori procijenili da liječenje kod kuće više nema smisla.

"Moj dečko i ja morali smo malo čekati da mi pronađu krevet. Nakon par sati su me nazvali i rekli da su spremni. Sretna sam što se to brzo riješilo i što na kraju nisam morala ostati jako dugo u ustanovi. Želim podijeliti svoje iskustvo kako bi razbila neke predrasude i ljudima otkrila što se ondje zapravo događa.

Ovo (slika 1) je soba u koju su me smjestili. Bila je udobna, ali mi je bilo i vruće jer su dosta grijali, a prozor se iz sigurnosnih razloga nije mogao previše otvoriti.

Bilo je dovoljno mjesta (slika 2), možda i previše za mene, no ipak je to bila soba koja je predviđena za pacijente koji koriste indvalidska kolica. Primjećujete li da je soba imala utičnice? Nisam smjela imati električne / elektroničke uređaje, utičnice su služile samo kao pomoć čistačicama koje su uključivale usisavače.

Ovo (slika 3) je pogled iz moj sobe. S druge strane hodnika su prozori kroz koje možete vidjeti malo dvorište smješteno između zgrada. S lijeve strane su vrata ureda medicinskih sestara. Iza ureda su vrata koja vode u 'vanjski svijet', no bijeg iz ustanove nije dobra ideja ako se želite što prije izliječiti i izaći.

Ovo (slika 4) je druga strana hodnika. Iza je bila soba u kojoj smo jeli. Ondje sam provela dosta vremena izrađujući crteže i družeći se s drugim pacijentima.

Ovo (slika 5) je soba u kojoj smo mogli gledati TV. Televizor je bio zatvoren iza stakla, a netko je izgubio daljinski pa smo morali pronaći druge načine da prebacujemo kanale.

Ovo (slika 6) je opet moja soba. Ovdje sam čuvala svoju odjeću.

Ovo (slika 7) je ono što sam dobila kad sam ušla u ustanovu. Pidžama, šamponi, gelovi za tuširanje, loptica za stres i vrećica lavande.

Ovo (slika 8) sam ponijela sa sobom, klasične stvari koje trebaju svakoj ženi. Bilo kakvi sprejevi su zabranjeni pa je dobro ponijeti roll-on dezodoranse.

Ponijela sam si nešto i za zabavu (slika 9).

Treći dan sam imala razgovor sa psihijatrom koji nije baš najbolje završio. Osjećala sam se kao da me ne sluša pa sam se naljutila i otišla i njegovog ureda. Ostatak dana sam jecala. Jedna medicinska sestra me kasnije posjetila i skinula vezice s mojih starki (slika 10). Mislila je da bih si mogla učiniti nešto loše.

Ovo (slike 11, 12) su crteži koje sam ponijela iz ustanove. Lijevi crtež je bio gotov, samo sam ga obojila. Ovaj u sredini sam sama smislila. Desni mi je poklonila druga pacijentica.

Većina drugih pacijenata bila je ljubazna, podržavali smo jedno drugoga. Isto to vrijedi i za osoblje ustanove. Vidjelo se da su bili izmoreni, ponekad mi je bilo žao medicinske sestre. U psihijatrijskoj bolnici sam bila zbog graničnog poremećaja osobnosti i jake depresije."