Pozitiva
• 23 prosinca 2019
Mama je bila zbunjena kad je sin htio početi jesti nekuhane rezance, rasplakala se kad je čula istinu
6K
Foto: Aubren Dudley
Aubren Dudley je žena koja je posvojila 5 djece. Nedavno je na Facebooku objavila dirljivu priču u kojoj je otkrila što je saznala kad je jednog dana ušla u kuhinju i vidjela nešto čudno.
Njen 9-godišnji sin izvadio je paketić kineskih rezanaca te ih htio početi jesti nekuhane. Začuđena mama pitala ga je zbog čega to radi, a onda joj je otkrio nešto što nije znala.
"Ove večeri je moj najstariji sin, nakon što već 2 i pol godine živi kod mene, sam sjeo za stol i htio početi jesti nekuhane kineske rezance. Zaustavila sam ga i pitala što se događa, a on mi je odgovorio da je sam napravio večeru.
'Pa nije kuhana. Znaš da to moraš skuhati?', pitala sam ga, a on mi je odgovorio... 'Htio sam pojesti nešto što sam često jeo u svojoj prošloj obitelji'.
Sjeli smo zajedno za stol te sam ga zamolila da mi ispriča malo više o tome. Rekao mi je da ga roditelji nisu puno hranili jer su često bili u nekoj vrsti nesvjesnog stanja pa je morao sam napraviti obroke za sebe i braću. Rekao mi je da su roditelji sav novac trošili na cigarete i neke druge sumnjive stvari (droga) i zbog toga je često tražio sitniš u unutrašnjosti njihovog auta kako bi skupio dovoljno za paketiće kineskih rezanaca u dućanu koji se nalazio u blizini njihovog obiteljskog doma.
Njen 9-godišnji sin izvadio je paketić kineskih rezanaca te ih htio početi jesti nekuhane. Začuđena mama pitala ga je zbog čega to radi, a onda joj je otkrio nešto što nije znala.
"Ove večeri je moj najstariji sin, nakon što već 2 i pol godine živi kod mene, sam sjeo za stol i htio početi jesti nekuhane kineske rezance. Zaustavila sam ga i pitala što se događa, a on mi je odgovorio da je sam napravio večeru.
'Pa nije kuhana. Znaš da to moraš skuhati?', pitala sam ga, a on mi je odgovorio... 'Htio sam pojesti nešto što sam često jeo u svojoj prošloj obitelji'.
Sjeli smo zajedno za stol te sam ga zamolila da mi ispriča malo više o tome. Rekao mi je da ga roditelji nisu puno hranili jer su često bili u nekoj vrsti nesvjesnog stanja pa je morao sam napraviti obroke za sebe i braću. Rekao mi je da su roditelji sav novac trošili na cigarete i neke druge sumnjive stvari (droga) i zbog toga je često tražio sitniš u unutrašnjosti njihovog auta kako bi skupio dovoljno za paketiće kineskih rezanaca u dućanu koji se nalazio u blizini njihovog obiteljskog doma.
Rekao mi je da nije znao kako prokuhati vodu (bio je još mali) pa je rezance jeo nekuhane. Na kraju mu se to čak i svidjelo. Najmanjem bratu je morao pripremati bočice mlijeka.
Ljudi. Zamolila sam ga da i meni napravi takve rezance. Sve se hrskalo dok sam ih jela takve suhe, pila sam puno vode i mogu vam reći da nije bilo dobro. Tada mi je počeo pričati o tome kako nije htio jesti kineske rezance kad sam ih ja prije pripremala za cijelu obitelj (naravno kuhane). Rekao mi je da ga je to podsjećalo na njegove nekuhane rezance i da mi nije vjerovao.
Rekao mi je da mu nije žao što ne živi više sa svojom prošlom obitelji, ali da se nekad voli sjetiti koliko je jak morao biti.
Pišem vam ovo jer vam želim pokazati kako se traume ne liječe brzo (nekad se nikad ne izliječe) i kako posvojenje ne izbriše sva loša sjećanja iz prošlosti. Djeca se mogu promijeniti, ali uz puno ljubavi.
Izašla sam tada iz kuhinje sva šokirana, tužna, ali i vrlo ponosna kad sam shvatila koliko je moj sin jak. Predivan je, jako ga volimo.
Prijatelji moji, OVO je životna priča djece koja dolaze iz obitelji u kojima su živjeli u teškim uvjetima. OVO je trauma. Teško nam je uopće zamisliti kroz što su ta djeca morala proći. Nije samo riječ o zlostavljanju i nedostatku brige, nekad je riječ i o svakodnevnom preživljavanju, brizi o mlađoj braći i sestrama te žrtvovanju djetinjstva.
Trauma uraste duboko u njima. Djeca ne mogu sve tako lako zaboraviti. Njihov mozak im to ne dopušta, baš kao ni njihova tijela. Mi 'privilegirani' moramo biti spremni sjesti s njima, jesti nekuhane rezance i slušati njihove priče. Ne smijemo odustati. Ni oni nisu odustali."
Ljudi. Zamolila sam ga da i meni napravi takve rezance. Sve se hrskalo dok sam ih jela takve suhe, pila sam puno vode i mogu vam reći da nije bilo dobro. Tada mi je počeo pričati o tome kako nije htio jesti kineske rezance kad sam ih ja prije pripremala za cijelu obitelj (naravno kuhane). Rekao mi je da ga je to podsjećalo na njegove nekuhane rezance i da mi nije vjerovao.
Rekao mi je da mu nije žao što ne živi više sa svojom prošlom obitelji, ali da se nekad voli sjetiti koliko je jak morao biti.
Pišem vam ovo jer vam želim pokazati kako se traume ne liječe brzo (nekad se nikad ne izliječe) i kako posvojenje ne izbriše sva loša sjećanja iz prošlosti. Djeca se mogu promijeniti, ali uz puno ljubavi.
Izašla sam tada iz kuhinje sva šokirana, tužna, ali i vrlo ponosna kad sam shvatila koliko je moj sin jak. Predivan je, jako ga volimo.
Prijatelji moji, OVO je životna priča djece koja dolaze iz obitelji u kojima su živjeli u teškim uvjetima. OVO je trauma. Teško nam je uopće zamisliti kroz što su ta djeca morala proći. Nije samo riječ o zlostavljanju i nedostatku brige, nekad je riječ i o svakodnevnom preživljavanju, brizi o mlađoj braći i sestrama te žrtvovanju djetinjstva.
Trauma uraste duboko u njima. Djeca ne mogu sve tako lako zaboraviti. Njihov mozak im to ne dopušta, baš kao ni njihova tijela. Mi 'privilegirani' moramo biti spremni sjesti s njima, jesti nekuhane rezance i slušati njihove priče. Ne smijemo odustati. Ni oni nisu odustali."
