Napisao i snimio: Zoran Marinović / www.photodox.com

BUKAVU je prijestolnica pokrajine Južni Kiwu, DR Kongo. Kako opisati grad? Recimo da prolazimo ulicama u kojem se prošlo stoljeće povuklo poput plime i za sobom ostavilo naplavine smeća modernog doba. Oronule kuće iz kolonijalnih vremena, blatnjavi putevi, gotovo nepoznate marke, godišta i tipovi prekrcanih automobila. Starudija, ruševine i blato.

Danas je Bukavu trom, sparan grad, težak i opasan. Kada ovdje zasja sunce sasvim sigurno će pasti kiša. Iako predviđen i sagrađen za pedesetak tisuća stanovnika danas ih u gradu živi najmanje oko milijun. Ali tko bi ovdje stanovnike uopće i brojio? Zapravo jedino što u Kongu nije važno to su ti ljudski životi.

Povijest patnje

Kaos koji se ovdje udomaćio nije lako razmrsiti, zemlja je postala bojno polje za najmanje desetak različitih "bunovnih" vojski i meta najmanje pet susjednih zemalja. Ako je svijet vaš desktop onda je Kongo sasvim sigurno njegov Recycle Bin. Dovoljno je jednim klikom ubaciti smeće u njega, a onda kada taj višak nestane, nema potrebe brinuti što se zbiva u odlagalištu. 6 milijuna žrtava u Kongu od 1996. godine možemo tek površno usporediti s 2. svjetskim ratom i utvrditi da je to druga, najveća ljudska katastrofa, ikada. Podatak da djeca danas, sada, u Bukavu umiru od gladi odrastajući u vremenu nezaustavljivog nasilja – može nas jedino posramiti. I ništa drugo.

U cijelom tom moru kaosa i nasilja, kao kap dobrote, živi i 8 misionarki iz Hrvatske. Dok kroz prozor njihovog samostana gledam tamne obale jezera Kiwu, zamišljam kako su u kolonijalna vremena ovim  perivojima šetale bljedunjave europske gospođe, pod čipkastim suncobranima, dok su im crne sluge u prevelikim sakoima, služile sok od manga i tanko narezan ananas. "Gospoda" su nadgledala plantaža kaučuka belgijskog kralja Leopolda II, u bijelim košuljama. S krvavim bičem.

Što je ostalo u džepovima?

Časne sestre Romana, Erika i Blaženka među prvima su došle u Kongo daleke 1972. godine. Iz njihove blagovaonice dopire smijeh, glasan, radostan. Iako se u Kongu posljednjih godina desilo malo dobrih stvari, radost sestara je dar kojim žive i snaga koja im omogućava da pomognu drugima. A napravile su sigurno toliko dobra, za ove unesrećene ljude, koliko je zapravo teško napraviti u nekoliko prosječnih ljudskih života. Brojne vojske koje ovim brdima lutaju i vuku vječnu nesreću, te nerazumno ludilo koje ih neprestano okružuje i plaši, tako je daleko od ovih dobrih žena. Kažu da je "posljednjih godina rat strašan".

Dok se vozim blatnim ulicama u gepeku prastarog Defendera slušam priču časnih sestara kako je Bog stvarao zemlju, rasipao i dijelio bogatstva, svugdje. Na samom kraju, pod nogama ostao je Kongo, više ničega nije bilo previše ali ostalo je svega. Bog je onda upravo tu istresao džepove. Zato u Kongu ima svega; šuma, vode, bogatih pašnjaka, plemenitih ruda, plodnih ravnica, rijeka, a najviše dijamanata, zlata, kobalta i mahagonija. Kongo je prokleto bogata zemlja!

U suton uz obalu jezera Kiwu, sjedim u polupraznom baru, dok se u daljini nebo crveni od gnjeva vulkana Njiragongo. Na drvenom stolu topla lokalna piva, kutija cigareta, Nikonov fotoaparat, i knjiga "Herodotova putovanja".

Nikada nitko nije tako dobro oživio sve tuge i radosti ovog siromašnog naroda i bogate zemlje kao poljski novinar Richard Kapuschinski. Proglašen je jednim od najboljih reportera 20. stoljeća.

Proslavio se pišući o šumi, a pričajući o listu s kojeg se sušila rosa govorio je o jednom narodu kojeg je napuštao život. Iako je radio sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pisao je o onome što se upravo nama događalo sada. To je kao putovati sa Kapuschinskim jer i danas u Kongu, rat i nevinost miješaju se u priče o pobunjenicima, pigmejcima, vračevima i sanjarima

Ulomak iz knjige "Herodotova putovanja" - Richard Kapuschinski

… U susret mi idu dva vojnika. Umirem od straha, međutim, besmisleno je bježati jer se nema gdje, a drugo, užasna je vrućina i jedva se držim na nogama. Vojnici su obučeni u ratnu uniformu, na glavi imaju duboke šljemove koji im zaklanjaju pola lica, naoružani do zuba, svaki od njih ima auto mat, granate, nož, pištolj, palicu, vojnički pribor za jelo – čitav arsenal. Što će im toliko toga mislim ja, njihove pretrpane figure već opasuju neki pojasevi i postave za koje su prišiveni vijenci alki, kopči, kukica i šnala.

Obučeni u kratke hlače i košulje s kratkim rukavima oni bi možda, bili simpatični momci koji bi nam se ljubazno naklonili, a kada bismo ih pitali ljubazno bi nam pokazali put. Međutim, uniforma i oružje mijenjali su njihovu prirodu, karakter i stav, a imali su još jednu funkciju – otežavali su, čak onemogućavali, normalan ljudski kontakt. Sada mi u susret nisu išli normalni, prirodni ljudi, već neka nečovječna bića, neki svemirci. Marsovci.

Približavali su mi se, a ja sam se preznojavao, noge su mi bile kao od olova, sve teže i teže. Cijela stvar je zapravo bila u tome što su oni znali isto što i ja; za njihovu presudu nije postajala niti jedna instanca kojoj si se mogao žaliti. Nije bilo nikakve vlasti, nikakvog suda iznad njih. Ako te pretuku – pretukli su te, ako te ubiju – ubili su te. To su jedini momenti u kojima osjećaš istinsku usamljenost; kada si sam u odnosu na nekažnjivo nasilje. Svijet postaje pust, šuti, prazni se i iščezava.

Osim toga, u toj sceni koja se odvija u uličici malog kongoanskog grada ne sudjeluju samo dva vojnika i jedan reporter. U njoj sudjeluje i komad povijesti koja nas je davno, prije mnogo stoljeća, postavila jedne naspram drugih. Između nas, sada, stoje generacije trgovaca robljem, krvnici kralja Leopolda koji su djedovima ovih vojnika odsijecali ruke i uši, nadzornici plantaža pamuka i šećerne trske, s bičem. Sjećanje na te muke prenosilo se godinama kroz plemenske priče, na kojima su odgajani ovi na koje sam sada naišao; kroz legende koje se završavaju obećanjima da će doći taj dan osvete. I danas je taj dan. To znaju oni, a znam i ja.

 

Što će se dogoditi? Već smo blizu, sve bliže. Na kraju se zaustavljaju. I ja se zaustavljam. A ispod onog brda vojničke opreme i željezarije začujem glas koji nikada neću zaboraviti, jer je njegova intonacija bila ponizna, čak preklinjuća: Monsieur, avez vous une cigarette, s’il vous plait?

Trebalo je vidjeti revnost i užurbanost, ljubaznost, čak uslužnost, s kojom sam izvlačio kutiju cigareta, posljednju koju sam imao, ali to nije bilo važno, uzmite, mili moji, uzmite sve, sjedite i pušite, sada i do kraja!