Talijani više ne igraju talijanski. U čemu je tajna njihove renesanse?
SCENA u kojoj Daniele De Rossi odbija ući u igru protiv Švedske usred sudbonosne utakmice Italije 2017. najidealnije oslikava tadašnji jaz Talijana u odnosu na najbolje svjetske reprezentacije.
Trebao im je gol na San Siru kako bi došli do produžetaka u baražu za ruski Mundijal, a vremešni nogometni učitelj Giampiero Ventura radije je htio ubaciti defenzivca De Rossija umjesto dostupnog ofenzivca Lorenza Insignea koji je tiho s klupe pratio nevjerojatnu situaciju.
Rominoj legendi, kao i svakom tko je pratio utakmicu, ništa nije bilo jasno. Posebno jer je do njega sjedio napadački itekako iskoristivi Insigne kojem je u opisu posla probijati bunkere.
Epilog je dobro znan, za naše prekomorske susjede sramotan. Italija ostaje bez Mundijala prvi put nakon 1958. godine i povijesni neuspjeh otkazom plaća Ventura.
Dok su ostale svjetske reprezentacije najvišeg renomea odrađivale posljednje pripreme za Rusiju, Talijani su birali izbornika, i prema svemu sudeći nakon godinu dana, dobro izabrali s Robertom Mancinijem.
Jaz se smanjio njegovim radom, iako od početka nije imao značajnu podršku javnosti. Italija je danas reprezentacija koja se ne nastoji micati iz protivničke polovice i pritom je na koračić do Eura 2020.
Uz to, zabili su 18 golova u kvalifikacijama i samo Belgija je ispred njih s jednim više.
Renesansa u najavi.
Mancini se, cijenili ga kao trenera ili ne, snalazi jako dobro
Odluka je sredinom svibnja 2018. pala na Roberta Mancinija kojem je to prvi izbornički posao u karijeri. Mnogima taj izbor nije sjeo, no zasad on izlazi kao pobjednik. I voljeli ga ili ne, i što god mislili o njegovim trenerskim kvalitetama, snalazi se poprilično dobro.
Njegova Italija, suprotno slavnoj defenzivnoj tradiciji, igra isključivo napadački jer on tako želi. U nedjelju su u pobjedi 2:1 na gol bunkeraški postavljene Finske udarili 25 puta, promašili četiri, pet izrazitih šansi i držali loptu u posjedu 60 posto vremena.
"Naša namjera je uvijek napadati. Naravno da ćemo tako i protivniku dopustiti neke šanse", rekao je Mancini nakon Finske.
Osim imperativa odlaska na Euro 2020. koji je već ispunio, Mancini je dobio zadaću izgrađivanja neke nove, drugačije, ako hoćete - šarmantnije, atipične Italije.
Točno onakve kakvu smo gledali u Tampereu.
Bila je to ukupno Mancinijeva 15. utakmica na klupi Azzurra i sedma službena pobjeda u desetoj službenoj utakmici. Već prije Finske znalo se koliko je dobar Mancinijev dosadašnji posao.
U prvih 14 izborničkih utakmica samo je veliki Arrigo Sacchi imao bolji start i Manciniju se uspjesi moraju honorirati, što god tko mislio o njegovim trenerskim kvalitetama.
Samo je legendarni Sacchi startao bolje od Mancinija
Iako je ovaj 54-godišnjak svojevremeno redao Scudetta s Interom te Manchester Cityju donio povijesni naslov nakon 44 godine posta, ne smatra ga se ni jednim od najboljih talijanskih trenera.
Antonio Conte, Max Allegri, Carlo Ancelotti i Maurizio Sarri, složit ćemo se, poželjniji su u europskim velikanima od nekadašnje špice Bologne, Sampdorije, Lazija i Leicestera.
Mancinija se ne može svrstati ni u isti koš s Marcelom Lippijem, Giovannijem Trapattonijem ili Cesareom Prandellijem, barem dok rezultati ne pokažu suprotno.
No da budemo odmah koncizni - Mancini radi u daleko težim uvjetima nego što su radili Sacchi, Trapattoni ili Lippi.
U doba Arriga Sacchija, jednog od najgenijalnijih nogometnih trenera koji se prije velike karijere bavio prodajom cipela, Italija je na nogometnoj karti bila apsolutna velesila.
Kako reprezentativno tako i klupski. Najveće face igrale su baš na Apeninima u njihovim klubovima i svaki veliki klub, bilo da je riječ o Juventusu, Milanu, Interu ili Romi, imao je nekoliko domaćih svjetskih klasa u rosteru.
Italija je 90-ih bila velesila. Danas je daleko od te moći
Danas to nije slučaj, Talijani su daleko od europske kreme.
Revolucionar Sacchi je na penale izgubio Mundijal protiv Brazila 1994. u SAD-u, a Serie A je imala dva europska prvaka 1994. i 1996., Milan i Juventus. Pritom je Milan izgubio dva finala Lige prvaka (1993. i 1995.), a Juventus dva (1997. i 1998.).
Velika dominacija Talijana bila je i UEFA-inu kupu. Juventus (1993.), Inter (1994. i 1998.), Parma (1995. i 1999.) osvajali su ovaj trofej, a Inter je 1997. izgubio finale od njemačkog Schalkea. Dodajmo da je i UEFA-in Kup pobjednika kupova (ugašen 1999.) osvojio Lazio te posljednje godine, dok je Parma trijumfirala 1993. te izgubila u finalu godinu kasnije od Arsenala.
Na ove uspjehe talijanski klubovi dodali su i četiri UEFA-ina Superkupa, Calcio je godinama zatim nastavio rasti i postao je najjača svjetska liga pa je reprezentacija stigla do finala Eura 2000. u Belgiji i Francuskoj, gdje je Zoffovu momčad ugasio David Trezeguet s Francuskom.
Na Mundijal 2002. u Japanu i Južnoj Koreji reprezentacija legendarnog Giovannija Trapattonija stigla je s jednom od najjačih generacija u talijanskoj povijesti da bi poslije stravične krađe ekvadorskog prevaranta Byrona Morena natjecanje završila u osmini finala protiv Južne Koreje.
Karma im je vratila u Njemačkoj četiri godine kasnije - Marcelo Lippi je briljantno vodio Azzurre do svjetske titule osvojene u Berlinu nakon što je Fabio Grosso zabio pobjednički penal Francuzima.
Posljednji veliki rezultat Italija je napravila na Euru 2012. u Poljskoj i Ukrajini, gdje je u finalu Prandellijeva reprezentacija razbijena od tada svjetskih prvaka, nedodirljivih Španjolaca.
Mancinijeva Italija po snazi je usporediva tek s onom Prandellijevom
Arrigo Sacchi, Dino Zoff i Cesare Prandelli dolazili su do finala velikih turnira, no samo je Marcelo Lippi uzeo zlato i svi osim Prandellija imali su mega momčadi. Najlošije je prošao stari lisac Trap čija je Italija pucala od kvalitete u naponu snage.
Neusporedivo slabija od te reprezentacije je ova današnja Mancinijeva koja se tek može usporediti s onom Prandellijevom od prije sedam godina. Aktualni su tu još neki reprezentativci poput Leonarda Bonuccija, Giorgija Chiellinija i Marija Balotellija, ali tu sva sličnost staje.
Da fali kvalitete, sugerirao je baš Sacchi koji problem vidi u filozofijama klubova koji jednostavno ne nastoje stvoriti prepoznatljiv identitet na terenu.
"U Italiji neki klubovi igraju obećavajuć nogomet, no neki igraju opreznije i zatvorenije. Milan i Inter trenutačno nemaju svoj stil nogometa, ali zato Atalanta ima."
Talijanska liga danas je daleko od moći u Sacchijevo, Zoffovo ili Trapovo doba, dok njihovi klubovi ne mogu uzeti europsku titulu još od 2010. i Interove triplete s Joseom Mourinhom.
Juventus, apsolutni antitalent za finala Lige prvaka, stigao je izgubiti dva finala u ovom desetljeću - 2015. i 2017.
To su ujedno i najveći klupski uspjesi Talijana koji bolno kaskaju za Englezima i Španjolcima koji kombinirano od 2011. do 2019. imaju osam osvojenih "ušatih" pokala (Španjolci šest, Englezi dva).
Dalje od toga ne moramo ići, Italija je posljednjeg finalista u Europa ligi (nasljednici UEFA-ina kupa) imala prije 20 godina.
Stoga je Manciniju posao dodatno otežan i zato on svim silama crpi Serie A bazen ne bi li izvukao ono najbolje što se može.
Mancini je stigao isprobati čak 47 igrača (cijeli popis imena možete pogledati na kraju teksta), najviše kroz prijateljske utakmice i Ligu nacija (drugo mjesto elitne skupine iza osvajača turnira Portugala i ispred Poljske), što je strahovito širok roster.
Kultni napadači kao ogledalo razlike
Po imenima i klubovima u kojim igraju, pozicija centralne špice djeluje najslabije i baš na tom segmentu se iscrtava razlika u kvaliteti Mancinijeve i Lippijeve/Sacchijeve/Trapove Italije.
Pokušavao je Mancini s 36-godišnjim Fabijom Quagliarellom, prošle sezone najboljim strijelcem Calcija. Upitno je i kakav profil napadača Mancini zapravo traži. Cilja li na centarfore starog kova ili one modernije, lažne devetke, pokazat će vrijeme.
Logika nalaže da bi za samu konstrukciju njegovih Azzurra poželjniji bio netko tehnički daleko potkovaniji od Belottija, Keana i Immobilea, međutim, ovdje talijanski izbornik nema toliku raskoš izbora.
Gurnuo je Mancini u vatru i to 19-godišnje čudo Moisea Keana koji je ovoga ljeta iz Juventusa otišao u Everton za 35 milijuna eura, minute su dobivali i tek solidni Serie A centarfori Lasagna, Zaza i Pavoletti, a čeka se i što će biti s Balotellijem koji je prešao u Bresciju.
Zasad najbolje kotiraju Belotti i Kean, no najveći problem oko ove pozicije je taj što nijedan od nabrojanih napadača nije ona kompletna, izražena golgeterska zvijezda.
Imala je Italija Roberta Baggija, Lucu Tonija, Christiana Vierija, Filippa Inzaghija i Alessandra Del Piera, pa čak i Francesca Tottija koji je mogao svojim golovima i potezima dati dimenziju više.
Ova trenutačna imena daleko su od tog nivoa kvalitete.
Kako igra Mancinijeva Italija?
Otvoreno i hrabro, Sacchi bi recimo bio zadovoljan viđenim. Ne morate biti preveliki nogometni ekspert, samo pogledajte snimku utakmice protiv Bosne i Hercegovine u Torinu.
Talijani su dobili 2:1 preokretom, no BiH Roberta Prosinečkog bila je i više nego dostojan protivnik. U toj utakmici Italija je imala 17 udaraca (osam u okvir), BiH 15 (četiri u okvir).
Visoko postavljena obrana Talijana automatski je donosila i visok posjed od krajnjih 60 posto, ali kad bi u mehanizmima ofenzivne igre proradila neuigranost i u trenucima kad bi tehnički nivo opao, BiH je vrhunskim kontrama preko Višće, Gojaka i Džeke dolazila pred gol Sirigua.
Sličan obrazac viđen je i u Tampereu. Italija pod Mancinijem u prosjeku drži posjed od 58,5 posto uz točnost dodavanja 86,2 posto. U prosjeku imaju 13 udaraca prema golu protivnika što jasno sugerira da kod Talijana više nema čekanja. Oni prvi iniciraju show.
Utakmica u Tampereu školski je primjer kako kvalitetnija momčad treba graditi svoj autoritet na terenu.
Finska, zatvorena u formaciji 5-4-1, jasno je dala do znanja što planira izbornik Markku Kanerva - isključivo braniti svoj gol i prepustiti loptu Talijanima.
Posjed, posjed i posjed
Od prvih minuta bilo je pitanje vremena kad će ih Italija probiti. Gostima u prvih 45 minuta nije bilo dovoljno 15 udaraca prema Hradeckom (pet u okvir) uz 62 posto posjeda lopte.
Dominacija Talijana nastavila se i u drugom poluvremenu. Posjed je porastao za sedam posto, a akcije postaju tečnije zbog Federica Chiesea i Lorenza Pellegrinija koji su kao krila stali još šire i više, gotovo skroz uz aut-liniju.
Iz takve akcije pao je i gol Cire Immobilea u 59. minuti - baš je Chiesa primio loptu skroz po strani da bi zatim iskoristio prostor ispred sebe uz nedovoljno agresivnog čuvara.
Savršeno je centrirao na drugu stativu gdje se Ciro Immobile našao nečuvan između dvaju stopera. Snažan udarac glavom udario je o prečku i ušao u gol za itekako zasluženo vodstvo Azzura.
I nakon gola Italija je nastavila jednako igrati. Kad u obrani imate Leonarda Bonuccija koji uživa s loptom u nogama, a ispred njega Jorginha i Stefana Sensija, posjed uz napadačku intenciju nameće se sam po sebi. Problem je što to nosi i onu rizičnu stranu, mogućnost opasnih kontranapada.
Limitirana je Finska u nekoliko navrata, isključivo preko svog najboljeg igrača Teemu Pukkija, uspijevala doći u opasnu zonu.
Kad bi s Pukkijem ostali Bonucci ili Acerbi, to bi se bezbolno sređivalo, ali u 71. minuti Pukki se probio u šesnaesterac gdje ga je s leđa neoprezno srušio Stefano Sensi.
"Mi smo malo patili, ali sami smo si stvorili neke probleme i jeftino prodavali lopte. Odigrali smo sveukupno kvalitetno", jasan je bio Mancini nakon Finaca u opisu najvećeg problema svoje reprezentacije.
Očekivana i već viđena slabost
Finci su, osim izjednačenja, ujedno i potvrdili penicilin za novu Mancinijevu Italiju. Obrambenu neuigranost i slabost pri brzim kontrama i polukontrama protivnika.
Na tome tek Talijani imaju raditi, a Tampere nije tu slabost donio kao novost jer, kako smo već napisali ranije, to je već viđeno protiv Bosne i Hercegovine u Torinu.
Ipak, vrijedi spomenuti da je obrana u Finskoj igrala prvi put zajedno u ovoj postavci gdje su stoper Izzo i desni bek Florenzi igrali na neprirodnim im pozicijama. Prvi, rekli smo, kao desni bek, a drugi prisilno kao lijevi nakon rane ozljede Emersona.
Do pobjede u Finskoj Italija stiže iz penala u 79. minuti. Barella u šesnaestercu napucava Vaisanena u ruku što je za Škota Bobbyja Maddena čisti penal.
Jorginho zabija, a Fince od uvjerljivijeg poraza čudesnim obranama nekoliko minuta kasnije spašava kapetan Hradecky nakon što Belotti u dva navrata neugodno prijeti udarcima s desne i lijeve strane.
Utakmicu je Italija završila uz stalan posjed i bez ikakve panike, pobjednički i autoritativno.
Ludih pola sata iz Atene lice su nove Italije. Finska je samo logičan nastavak
Finska je, bez obzira na kiks kod Pukkijevog penala, bila samo nastavak kvalitetnih i smislenih talijanskih kvalifikacija u kojima se najviše ističe onih paklenih pola sata u Ateni kod Grčke.
Tada je Mancinijeva ekspedicija od 23. do 33. minute utrpala tri komada fluidnom igrom i već u tim trenucima, da se ne lažemo, osigurala očekivan plasman na Europsko prvenstvo 2020.
Do kraja kvalifikacija Italija dočekuje Armeniju i Grčku, gostuju kod najslabije momčadi skupine, Lihtenštajna. Morat će svratiti i do BiH.
Eto još lijepih prilika Manciniju da testira niz novih opcija, vjerojatno i igrača koji će u međuvremenu zablistati na Apeninima.
Gdje su krajnji limiti ove reprezentacije otkrit ćemo sljedećeg ljeta kad se na Euru sukobe s ipak kvalitetnijim reprezentacijama od Finske, Bosne i Hercegovine, Grčke, Armenije i Lihtenštajna.
Jedno je sigurno, scene iz Milana protiv Švedske u Italiji, barem dok je Mancini izbornik, nećemo vidjeti.
Taj puca samo na ofenzivu.
Učinak Roberta Mancinija na klupi Italije
Ukupno utakmica: 15
Učinak u kvalifikacijama za Euro 2020: Šest utakmica, šest pobjeda
Učinak u Ligi nacija (elitna skupina s Portugalom i Poljskom, drugo mjesto) Pobjeda, dva remija, poraz
Učinak u prijateljskim utakmicama: Dvije pobjede, dva remija i poraz
Broj igrača koji su kod Mancinija imali minutažu: 47
Golmani: 3
Mattia Perin (Juventus)
Salvatore Sirigu (Torino)
Gianluigi Donnarumma (Milan)
Bekovi: 10
Danilo D'Ambrosio (Inter)
Alessandro Florenzi (Roma)
Davide Zappacosta (Roma)
Domenico Criscito (Genoa)
Cristiano Biraghi (Inter)
Manuel Lazzari (Lazio)
Emerson (Chelsea)
Cristiano Piccini (Valencia)
Leonardo Spinazzola (Roma)
Mattia De Sciglio (Juventus)
Stoperi: 8
Gianluca Mancini (Roma)
Armando Izzo (Torino)
Francesco Acerbi (Lazio)
Giorgio Chiellini (Juventus)
Daniele Rugani (Juventus)
Alessio Romagnoli (Milan)
Leonardo Bonucci (Juventus)
Mattia Caldara (Milan)
Veznjaci: 12
Lorenzo Pellegrini (Roma)
Jorginho (Chelsea)
Rolando Mandragora (Udinese)
Giacomo Bonaventura (Milan)
Bryan Cristante (Roma)
Roberto Gagliardini (Inter)
Nicolo Barella (Inter)
Marco Verratti (PSG)
Stefano Sensi (Inter)
Vincenzo Grifo (Freiburg)
Nicolo Zaniolo (Roma)
Daniele Baselli (Torino)
Krilne pozicije: 6
Federico Bernardeschi (Juventus)
Matteo Politano (Inter)
Simone Verdi (Torino)
Lorenzo Insigne (Napoli)
Domenico Berardi (Sassuolo)
Federico Chiesa (Fiorentina)
Napadači: 8
Mario Balotelli (Brescia)
Andrea Belotti (Torino)
Simone Zaza (Torino)
Ciro Immobile (Lazio)
Kevin Lasagna (Udinese)
Moise Kean (Everton)
Fabio Quagliarella (Sampdoria)
Leonardo Pavoletti (Cagliari)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati