Tekst i ilustracija: Vedran Buble

POTREBNO je odmaknuti se malo od Poljuda da se kvalitetno sagleda ono što se tamo zapravo događa. Isto kao što se u sredini šume od drveća ne vidi ista, tako se ni cirkus ne može pojmiti dok si dio njega.

Istina je da Hajduk nema kvalitetu za vrh hrvatske lige, a kamoli za Europu kojoj si tepa da pripada. I nije tu presudno pitanje trenera, koliko činjenica da na Poljudu stanuje more precijenjenih igrača, kojima se stotinama tisuća eura plaća isključivo golemi ego. Danas je biti igrač Hajduka stvar prestiža, nažalost, nikako poticaj za napredak u karijeri i tu leži glavni problem. Kako se s tim nositi? Netko je nedavno rekao - najbolje je dovesti priproste ljude koji kad vide šljam kažu: "Eno šljam, ajmo ga se riješit", umjesto da se javnost filuje fino složenim priopćenjima sjajne sintakse "kako stručni stožer, igrači, sportski direktori, direktori (i svi oni koji ovako vide prečac do porcije janjetine) daju svoj maksimum, a ovo je samo rezultat nedostatka sreće". Nažalost, upravo je ovakvo razmišljanje u Hajduk dovelo ljude koje je dovelo i vrlo skoro postali smo svjesni da taj Netko ipak nije čudotvorac koji će naizgled inteligentnom idejom ispraviti godine i godine svakojakih promašaja.

Jedan od tih promašaja jest i brižno zamaskirana nekvaliteta igrača koja je kamen spoticanja svakog trenera, neovisno o njegovoj domišljatosti, tvrdoj ruci ili dugogodišnjem iskustvu. Bilo da se radi primjerice o Goranu Vučeviću, čija je lepršava napadačka igra podrazumijevala obranu "tko stigne nek spasi"(a ista nije izdržala duže no Maginotova linija), bilo da se radi o Anti Miši koji je agresivnošću toliko prepao protivnike da im se deset proljetnih utakmica nitko nije usudio ni suprotstaviti(na koncu su se prepali i suci pa su za kartone posezali i na naznake prekršaja - finale kupa na Maksimiru o.p.a), na koncu je ipak presudila nekvaliteta pojedinaca.

Nema tog trenera koji bi spasio ovaj Hajduk

Sada smo svjedoci kako se na Poljudu okušao i prekaljeni talijanski strateg Edoardo Reja, kojem je ipak glavna taktička zamisao u 30-godišnjoj karijeri bila kako se ne osramotiti protiv puno jačeg protivnika. "Mišina" agresivnost nestala je oblaku dima, postala je nepotrebna jer su Splićani toliko pažnje počeli pridavati obrani da su opasni startovi postali tek luksuz, zabava onima koji u tome istinski uživaju, a takvih je u izostanku Jurice Buljata, Siniše Liniće i Borisa Pandže srećom jako malo(do utakmice s Karlovcem nijedan igrač Hajduka više od mjesec dana nije zaradio žuti karton). No, taj defenzivni pristup sa veznjacima u funkciji napadača, uspjeha je dao vrlo kratko. Hajdukov brod počeo tonuti, baš kao što je i Vučevićev i Mišin i onaj inih drugih na groblju nogometnih trenera zvanom Poljud.

Smiješno je gledati trenere, njihove rečenične konstrukcije i opravdanja koja izvlače iz rukava u novinarskom salonu u utrobi Poljudu, a to dopadne svakog od njih prije ili kasnije kada se susretnu s teško objašnjivim porazima. Ovih mjeseci to je još zabavnije, jer Reja poput demona govori kroz prevodioca Krešu Mikulandru, koji njegova tradicionalna opsežna talijanska lamentiranja najčešće svodi na jednu ili dvije rečenice. Ponekad Krešo rečenice krivo protumači, izvuče ih iz konteksta, što je i razumljivo, jer pohvatati sve što Reja kaže može jedino visoko stručna i obrazovana osoba koja i hrvatski i talijanski jezik poznaje poput vlastita džepa. Dok su stvari tekle glatko Reja nije mario, ali sada? Sada bi se Reja mogao zapitati smješta li mu to možda tko... jer zašto da stranac profitira iz novooformljenog seoskog turizma?

Jesmo li došli do zida i što napraviti?

Kaže Reja nedavno, nakon ozbiljnijih rezultatskih posrtaja: "Ne možemo ovako, jednostavno nema tko dati gol, nemamo pravog napadača!" Treba li si uopće dati truda i odgovoriti mu protupitanjem: "S koliko to točno pravih, istinskih golgetera obiluje Karlovac, trećeplasirana momčad lige? Jesu li za njega ti pravi napadači Miličević i Barišić iz četvrtoplasiranog Osijeka? Može li mu možda pomoći veteran Nino Bule ili uvijek neugodni Golubović iz Međimurja?" Sve su to momčadi koje su nažalost ispred Hajduka i bodovno i što je još žalosnije, po broju postignutih golova. Naime, Hajduk je poslije Zagreba postigao najmanje golova u Hnl-u, samo 11 u 12 utakmica.

No, čak ni to nije najžalosnije od svega. Da, najžalosnije je to što je Hajduk pobjedama protiv Šibenika i Karlovca mogao doći na osam bodova od "strašnog" Dinama i što je eventualnom pobjedom u derbiju mogao na proljeće loviti samo minus pet. Ali što bi dobroga to donijelo? Reja bi postao Fabio Capello, Kerum Donald Trump, Svagušina vizija bi se uspoređivala s onom braće Dicka i Maca McDonalda, a na Poljudu bi se opet rađala ista tužna jutra. Jesmo li došli do zida? Ne, zid su davno probili snalažljivi ljudi iz Ogorja, koji bi dernek Sv. Jure rado prenijeli na Poljud. Što napraviti? Možda pričekati da cijena karte padne na deset kuna pa umjesto subotnjeg tiketa udrit si pešćurinu što opet iz navike sjedaš na isto mjesto, tamo negdje na jugoistoku, da te slučajno ne popiša koji zaneseni dječak dok euforično baca "opasne" papiriće.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje