PRIJE 14 godina, 15. siječnja 1992., u jeku žestokog rata, kad je gotovo trećina Hrvatske bila pod okupacijom jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih postrojba, Republiku Hrvatsku međunarodno je priznalo 12 tadašnjih članica Europske unije.

Priznanju zemalja Europske unije isti su se dan pridružile i Austrija, Bugarska, Kanada, Madžarska, Malta, Poljska i Švicarska.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman 15. siječnja 1992. označio je danom "koji će zlatnim slovima biti uklesan u sveukupnu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskoga naroda".

No povijest je zabilježila da je Hrvatsku i prije toga nadnevka prvi priznao Island. Učinio je to 19. prosinca 1991., a isti dan takvu je odluku objavila i Njemačka, ali je odlučila da će njezino priznanje stupiti na snagu 15. siječnja 1992. zajedno s oostalim članicama EU-a.

Posebno važno priznanje dogodilo se pak 13. siječnja 1992., kad je Republiku Hrvatsku, prije no što su to učinile zemlje EU-a, priznala Sveta Stolica. Priznanje Hrvatske i Slovenije najavila je još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom u kojemu se odredila prema slovenskom i hrvatskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Dan nakon Svete Stolice Hrvatsku je priznao San Marino.

Hrvatsku su prije prosinca 1991. priznale i Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija, ali one u to doba ni same nisu bile međunarodno priznate.

Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam zemalja - Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Prva azijska i islamska zemlja (ako se ne računa Turska) koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, a afrička Egipat.

Tog 15. siječnja 1992. u obraćanju hrvatskim građanima predsjednik Tuđman poručio je "....da je Hrvatska u tijeku cijele svoje povijesti - usprkos svim nedaćama i ograničenjima očuvala svoju nacionalnu i državnu samobitnost i nakon punih devet stoljeća vratila se u međunarodnu zajednicu kao slobodna i međunarodno priznata država. Hrvatska, svoja i suverena neće iznevjeriti svoju Europu i slobodan svijet. Ona želi biti njihova zbiljska sastavnica u izgradnji novog duhovnog obzorja i međunarodnog poretka mira i suradnje među narodima. Za oživotvorenje pune samostalnosti i neovisnosti Hrvatske dali su svoj obol, u pregnućima i žrtvama, svi naraštaji u tijeku naše napaćene, ali i slavne prošlosti. U taj vjekovima sanjani, sada ostvareni cilj ugrađeni su i velebni napori, stradanja i žrtve ljudi naših dana, podjednako domovinske i raseljene Hrvatske", rekao je predsjednik Tuđman.

Do primanja u Ujedinjene narode, 22. svibnja 1992., Hrvatsku su priznale Rusija, Japan, Sjedinjene Američke Države, Izrael i Kina.

Od međunarodnoga priznanja i prijama u UN Hrvatska je gradila put prema punopravnu članstvu u EU, a odgovor za učinjeno došao je 3. listopada 2005. kad je u Luxembourgu Ministarsko vijeće donijelo odluku o početku pregovora o pristupu Hrvatske EU.

Premijer Ivo Sanader, koji je predvodio hrvatsko izaslanstvo, izjavio je tada da je ponosan što je u Luxembourg stigao kao premijer zemlje koja je upravo počela pristupne pregovore. To je velik dan za Hrvatsku, rekao je Sanader.

Predsjednik Republike Stjepan Mesić obratio se hrvatskim građanima i uz ostalo izjavio da je u ostvarivanju prioritetnog cilja hrvatske vanjske politike tim činom učinjen krupan korak naprijed te da nema nijedne zemlje u kojoj se, kad je postala članicom EU-a, živjelo lošije nego prije toga.

Republika Hrvatska danas održava diplomatske odnose s više od 120 zemalja. Od međunarodnoga priznanja do danas uspostavila je 48 veleposlanstava, šest stalnih misija u raznim međunarodnim savezima i organizacijama te 23 konzulata, a ukupno u njima radi 348 članova diplomatskog osoblja.