MUNIR PODUMLJAK, koji je izgleda jedini aktivan borac protiv korupcije u zemlji, u intervjuu za Index otvoreno govori o tome kako duhanska mafija puni crne fondove hrvatskih političara, neraskidivoj vezi podzemlja i zagrebačke gradske vlasti, novinarima kojima Bandić kupuje laptope i plaća putovanja, sljubljenosti nevladinih organizacija i vladajućih i zašto mu nakon ratnog staža u sarajevskoj specijalnoj policiji i sudjelovanjima u krvavim hapšenjima ratnih poglavica, borba s korupcijom u Hrvatskoj izgleda kao dječja igra.

Partnerstvo za društveni razvoj, udruga kojoj je na čelu Podumljak, inicijativama i akcijama nastoji potaknuti svijest građana na problem korupcije, a jedna od incijativa je bila akcija "Sabor čistih ruku".

Sabor je upravo konstituiran. Koliko je on blizak "Saboru čistih ruku", na koji ste apelirali kada ste tijekom predizborne kampanje pozvali stranke da objave imovinske kartice svojih kandidata, a na koji vam nisu odgovorile najjače stranke u državi?

Na "crnoj listi" su vladajući HDZ, kao i njegovi koalicijski partneri SDSS, HSLS, najjače oporbene stranke SDP, HNS, kao i HSP i HSU, koji također imaju po jednog zastupnika u Saboru.

HSS se nije našao ni na jednoj listi jer je ta stranka bila spremna sudjelovati u kampanji i ispuniti imovinske kartice, ali o tome nije postigao sporazum sa svojim koalicijskim partnerom.

Na "bijeloj listi" su Demokratski centar (DC), Međimurski demokratski savez (MDS), Slavonsko-baranjska hrvatska stranka (SBHS), Stranka demokratske akcije Hrvatske (SDAH), Istarski demokratski savez (IDS), Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB), Zagorska demokratska stranka (ZDS), Akcija mladih (AM), Neovisna lista Tončija Tadića, Primorsko-goranski savez (PGS), Demokratska stranka žena (DSŽ) i Zeleni Hrvatske.

Pompozno se najavljuje ukidanje pušenja na javnim mjestima. Dosta ste se bili angažirali oko skandala s izbjegavanjem carinskog nadzora i preko milijun markica za kutije cigareta pronađenih u Tvornici duhana Rovinj, kao i oko njihovog šverca cigaretama sa Crnom Gorom i Srbijom. Kako komentirate uvođenje zabrane pušenja koja će svakako smanjiti proračunski prihod koji država ubire od duhanske industrije. Stalno ističete da je politički i državni vrh korumpiran i povezan s organiziranim kriminalom. Mislite li zato da bi oni dio izgubljenih sredstava pokušali nadoknaditi nastavkom duhanskog šverca sa Srbijom i Crnom Gorom?

"Europol i Interpol, koji se bave istragama ilegalne trgovine duhanskim prerađevinama, poznato je,  spominju "Balkanski trokut" - Zonu omeđenu Hrvatskom, Srbijom i Makedonijom u kojoj se proizvode i prodaju ogromne količine duhana na tom teritoriju, a izlaza nema. Po brojkama ispada da svaki stanovnik Balkana puši četiri kutije cigareta dnevno, što je nemoguće. Sama ta činjenica pokazuje da veliki dio tih proizvoda završava na crnom tržištu i da se tim proizvodima trguje bez nadzora. Moramo uzeti u obzir da je duhanska mafija globalno ključna kriminalna organizacija i da novac od duhana i kroz duhanske proizvode je prljavi novac, koji se stječe uglavnom prodajom kokaina.  Na međunarodnom tržištu duhan služi kao sredstvo pranja novca zbog specifičnih uvjeta u kojima se odvija trgovina duhanom, a duhanska mafija je prozvana majkom svih mafija. Ona je organiziranija i jača od ostalih mafija zato što ima nužno uporište u državi, jer je cigareta proizvod koji se ne može proizvoditi bez poznatog kupca i naručitelja i izrađene markice koja ima jedinstveni broj i snagu novca, tako da  za svaku ilegalno prodanu kutiju cigareta država znala, u suprotnom to se ne bi moglo desiti.

"Duhanska mafija je legalizirana od strane države"

Znači, tvrdite da je tu riječ o mafijaškom biznisu legaliziranom i blagoslovljenom od strane države?

To je potpuno legalizirana mafija koja uvijek i u svakoj državi ima uporište u državnom vrhu. To se vidi i na primjeru Velike Britanije gdje je konzervativni kandidat premijera razotkriven kao sudionik u poslu s duhanskom mafijom, što dokazuje kako je politički vrh uvijek povezan s tim. Pogotovo je kod nas ta situacija jer još uvijek poznati svi vlasnici Tvornice duhana Rovinj, koja je monopolist i jedno od žarišta ilegalne trgovine cigaretama. Njihovo netransparentno vlasništvo pokazuje da tu postoji skriveni interes u ilegalnoj trgovini duhanom. Suradnja između Hrvatske, Srbije i BiH na razini mafije i organiziranog kriminala je jako dobra, dok je suradnja državnih organa u pogledu suzbijanja toga, nikakva.

Duhanska mafija je svoje pipke čvrsto stegla oko Srbije i pogotovo Crne Gore još za vrijeme rata i sankcija, a potonja republika je funkcionirala kao i cigaretni duty free shop. Postoje li uopće u tim zemljama organizacije koje surađuju s vašom i angažiraju li se oko pitanja šverca cigareta?

Postoje udruge koje se bore protiv trgovine ljudima i korupcije, ali što se tiče organizacije koja bi se borila protiv šverca cigaretama, takve organizacije na Balkanu nema, jer se ostale paze da ne zađu u tu zonu, jer je to zona državnih interesa. Tako se može ostati bez mogućnosti i sredstva za rad, a da ne govorimo o nekakvim drugim posljedicama. Na Zapadu je druga priča: upravo je NVO otkrila spomenutu priču u Britaniji, jer država to neće uraditi. Lako je danas kupiti zastupnike, glas u Saboru, odluku Vlade. Novcima kojima danas raspolaže duhanska mafija, to je za njih apsolutno smiješno.

"Tvornica duhana Rovinj je ključno žarište ilegalne trgovine cigaretama"

Jesu li zastupnici u Hrvatskom saboru i članovi Vlade kupljeni novcem duhanske mafije?

Kod nas je drukčije; uporište duhanske mafije je u politici. Nisu nekakvi mafijaši počeli trgovati duhanom i kupovati zastupnike, nego je politika stvorila monopol TDR-u i situaciju u kojoj je ta tvornica ključno žarište ilegalne trgovine.

U čemu je tu konkretna korist političara i Vlade?

Korist su njihovi crni fondovi iz kojih se financiraju između izbora. Prije ovih izbora smo imali inicijativu da se detektira financiranje političkih stranaka tijekom kampanje, ali to se fokusiralo na legalno financiranje. Zakon o financiranju stranaka je potreban, ali on neće riješiti ništa u pogledu povezanosti organiziranog kriminala i politike, jer taj novac nikad neće biti zaveden u  knjigama. Šest milijuna dolara iz Brodosplita nije završilo u nikakvom privatnom džepu, to je politički novac, jedne političke stranke, tako isto novac od TDR-a ide kanalima najveće praonice novca u Europi, Luksemburga.

Onda bi se predviđenim smanjenjem legalnog prihoda od cigareta (zbog zabrane pušenja) trebala povećati važnost tih "crnih fondova"?

Legalni proračunski prihod  se neće bitno smanjiti, ali ovaj ilegalni dio ostaje tamo gdje je. Sama zabrana pušenja na javnim mjestima nije nužno smanjila broj pušača, oni koji su pušili prije, pušiti će i poslije. Crni fondovi su konstanta i neće se mijenjati zabranom pušenja na javnim mjestima. Dobit nastaje na razlici legalne cigarete, koja je prošla sva davanja i proizvodne cijene, koja je mala. Kako cijene budu rasle, a drastično poskupljenje je sljedeći korak, rast će dobit i crnim fondovima, jer će se cigarete na tržnicama i ulici prodavati, a tu su zarada i prihod ogromni".

Mislite li da je onda to, a ne briga za zdravlje građana, stvarni motiv iza ove odluke Vlade?

Vlada uvijek ima jedan deklarirani, populistički javni interes u kojem se nešto prikazuje da je za javno dobro, a drugi je stvarni, na koji način će se odrazit na njihov status, ali mislim da je nakon ovoga za očekivati drastični porast cijene cigareta.

Imali smo zviždača iz struktura duhanske proizvodnje, kao i iz Carine. Robert Matijević je izgubio posao zbog milijun i 800 tisuća markica koje su pronađene u Tvornici Duhana Rovinj. Mi smo u par navrata pokušali osvijestiti javnost o tome što se zbiva u TDR-u jer taj predmet s markicama nikad nije procesuiran i jednostavno je zaboravljen.

TDR nas nije tužio, ali oni vrlo uspješno pomoću vrhunskih PR-agenata koje si mogu priuštiti, rade dvije stvari; ili da vas predstavljaju kao nekog tko radi protiv Hrvatske, odnosno jednog od najizdašnijeg punitelja njenog proračuna ili da amortiziraju situaciju tako što u novinama koje su objavile nešto kompromitirajuće po njih, u sljedećih nekoliko dana izlaze njihove reklame.

TDR se nikad konkretno nije javno očitovao po ijednom pitanju koje im je upućeno: na sve odgovaraju kako su oni jedna ugledna tvrtka koja mnogo doprinosi hrvatskom proračunu i da sve radi potpuno zakonito. To je jedna priglupa izjava, ali nažalost takve izjave u našem medijskom prostoru još uvijek funkcioniraju.

"Ako postoji grad za koji se može reći da je većina tih poslova oko nekretnina i javnih natječaja povezana s podzemnim interesnim lobijima, onda je to grad Zagreb"

Medijski ste se s vašom Udrugom probili prije tri godine, prijavom USKOK-u protiv ključnih ljudi zagrebačke gradske vlasti, tada dogradonačelnika Bandića, pročelnika Šostara i Prežigala, zbog nezakonitih radnji u Gradskom poglavarstvu, konkretno sukoba interesa. Oni su uzvratili tužbom zbog klevete, ali se u sudskom dvoboju s vama nisu baš proslavili?

Nakon pritiska brojnih građana, preko projekta dokumentiranja i praćenja korupcije smo kroz legalne kanale pokušali osigurati pravdu za ljude koji su nam se obratili kao žrtve korupcije u zagrebačkom Poglavarstvu i gradskoj upravi, ali kako nadležne institucije ništa nisu poduzele, mi smo krenuli sa serijom tiskovnih konferencija na kojima smo postavili pitanje kriminalnih radnji gradske vlasti. Na kraju je to završilo vrlo sličnim modusom operandi TDR-a, ali ovaj put su išle i četiri tužbe za klevetu. Zanimljivo je da smo mi na svakoj tiskovnoj konferenciji iznijeli najmanje pet predmeta, dokumentiranih slučajeva korupcije i kaznenih djela, a oni bi nas tužili za jedan. Rezultati su: da smo slučaj protiv Prežigala pravomoćno dobili, u slučajevima Milana Bandića i Josipa Čuliga smo nepravomoćno dobili.

Što je s vašim prijavama protiv njih, koje ste predali USKOK-u?

O tome svih ovih godina nema ni riječi; iako smo USKOK-u predali ogromne količine dokumenata: od slučajeva sumnjive zamjene i prodaje zemljišta, sumnji u zloporabu u postupku javne nabave, umreženo djelovanje ljudi bliskih "zločinačkoj organizaciji" i visokih gradskih dužnosnika u slučajevima preuzimanja nekretnina u gradu Zagrebu.

Možete nam navesti neke primjere?

To je najbolje prikazano u slučaju Ante Kovčo i Zagrebačkih slastičarni, kojima se u jednom trenutku napravila ovrha zbog duga od 1,5 milijun kuna, koji je dokumentiran. Presedan je bio da Grad Zagreb tuži privatnu tvrtku zbog duga, jer Gradu su gotovo svi korisnici prostora dužni, a nikoga ne tuže. Ovdje je naime bio interes da se dođe do atraktivnih prostora firme. Pokrenut je stečajni postupak, u kojemu se navelo da je dug 12 milijuna, iako nitko nije išao u utvrđivanje stvarnog duga, nije bilo financijskih vještačenja, a Ministarstvo financija se, čak, ogradilo od tog gomilanja duga i istakli su kako se ne slažu s visinom koja je navedena.

Iako je Kovčova tvrtka nudila sanaciju dugova i plaćanje, ali je odabrana potpuno anonimna tvrtka, koja je ušla u zakup i ZUSP je istisnut iz tih prostora. U kaznenim prijavama koje je podnio Ante Kovčo se spominju i imena ljudi bliskih zagrebačkoj kriminalnoj organizaciji. On je na kraju pretučen. Takvih primjera u  Zagrebu ima bezbroj.

Ako postoji grad za koji se može reći da je većina tih poslova oko nekretnina i javnih natječaja povezana s podzemnim interesnim lobijima, onda je to grad Zagreb.

Mi smo još prije četiri godine upozoravali da će se zbog takvog vođenja gradske politike početi urušavati objekti. Kupska, Vrbani su naravno svima poznati, jer moralo je prije ili kasnije doći do toga zbog te razlike u cijeni i kvaliteti, ali zbog te gradnje bez ikakve strategije i vizije, došlo je i do ogromnog gradskog duga i urušenja grada.

Kada smo upozoravali da će do toga doći, spin doktori su u medijima pokazivali kako smo protiv SDP-a i Bandićevog razvoja Zagreba pa smo u tome svemu ismijani.

Danas, kada su u režije u Zagrebu skočile 150 posto u odnosu na to razdoblje, svi imaju kolektivnu amneziju. Nažalost, na sve ovo smo upozoravali i u svemu smo bili u pravu, ali isto tako nažalost nijedna od institucija s kojima smo surađivali, a s Državnim odvjetništvom i policijom smo surađivali na najvišoj razini, na čelu s državnim odvjetnikom Bajićem i ravnateljem policije Ostojićem, nije poduzela baš ništa.

"Policijski tim s kojim smo surađivali je ukinut, a policajci degradirani"

U čemu se ogledala ta suradnja; dostavljanju dokumenata, upućivanju svjedoka?

Upravo tako, uputili smo im zviždače iz same zagrebačke gradske uprave. Nakon što je Ostojić smijenjen, mi smo radili s njegovim posebnim timom zaduženim za spregu organiziranog kriminala i politike na dokumentiranju slučajeva, ali tim je ukinut i svi policajci su degradirani i raspoređeni po postajama. Oni i danas trpe vrlo teške posljedice teškog rada, jer su se doista trudili dokumentirati i proslijediti državnom odvjetniku sve slučajeve. Znam da je sve ono što smo s nekadašnjim Ostojićevim timom dokumentirali i sakupili izjave, došlo do državnog odvjetnika Bajića, ali do danas nemamo odgovora što je s tim bilo i nema nijednog postupka protiv gradskog dužnosnika te ispada da je sve to prazna priča.

Međutim, činjenica je da mi danas plaćamo sve veću cijenu, da se u gradu ruše ceste, ulice, da nova naselja nemaju vode i da je to sve samo početak - sada osjećamo posljedice poslova prije sedam godina, koji su počeli 2001. dolaskom Milana Bandića, koji je preuzeo cijelu infrastrukturu netransparentnih veza od sadašnje ministrice za okoliš Mirjane Matulović-Dropulić i uvećao je za sedam puta, jer proračun Zagreba s tadašnjih milijardu kuna je skočio na sedam.

S obzirom da je kulminacija Bandićevih poslova uslijedila 2003./04., prave posljedice možemo očekivati oko 2010. godine.

Kako u svemu tome ocjenjujete ulogu Milana Bandića?

On upravlja svime u Zagrebu, a za čiji račun, to je već drugo pitanje; je li za stranački ili za svoj "rodijački" i kumovski klan, koji je razgranat po svim jačim strankama. Ništa se u gradu ne smije dogoditi bez Milana Bandića. On je taj koji je odlučio da Skupština Zagrebačkog holdinga ima jednog člana, dakle nadzorno tijelo najjače tvrtke u državi ima jednog člana, a on je Milan Bandić. Bez njega nema nijednog posla i oko sebe je okupio ljude, čije je jedino znanje i uloga kako ga dobro slušati i ugoditi njegovim naredbama.

U svim situacijama, kada treba donijeti odluku i slikati se, tu je Milan Bandić. Ali kada dođe posljedica te odluke i kada ljudi zbog nje stradavaju, onda se izvlači i istura svoje ljude koji su na platnoj listi upravo za tu ulogu, a on nije odgovoran nego naređuje istragu, koju opet provode njegovi poslušnici. I sve se to tako vrti, a cijenu plaćamo mi. Na svako Bandiću izravno postavljeno pitanje, naravno da možemo dobiti jedino neku njegovu dosjetku ili pošalicu. Istovremeno, novinarima koji redovito putuju s gradonačelnikom od Amsterdama do Pekinga, Bandić kupuje laptope.

"Novinari redovito putuju s gradonačelnikom od Amsterdama do Pekinga, Bandić im kupuje laptope"

Tko su ti novinari koji putuju svijetom s Bandićem i uživaju njegovu hardversku podršku?

Prije svega Jutarnji list, koji je dao ogromnu podršku Milanu Bandiću kada smo počeli postavljati javno pitanje. Čak  od 2004. godine, kada smo počeli s iznošenjem svjedočanstava i dokumenata o nezakonitostima u gradskoj vlasti, Jutarnji i EPH su potpuno u svoja izdanja zabranili pristup udruzi Partnerstvo za društveni razvoj, a jedini razlog je Milan Bandić. Ništa bolji slučaj nije bio ni s Večernjim listom, s kojim smo imali potpisan ugovor o objavi priča građana oštećenih korupcijom, a dobili smo pouzdane informacije da je ta suradnja prekinuta na inicijativu ljudi oko Milana Bandića.

Kako onda takav Bandić dobiva nadmoćnu podršku građana Zagreba na svim izborima?

Na posljednjim izborima na kojima je izabran Bandić bio je najslabiji odaziv u povijesti i njega je de facto izabralo 25 posto građana Zagreba, zato što su svi ostali bili uvjereni kako ništa ne mogu promijeniti.

Možda precjenjujemo građane, a podcjenjujemo ostale stranke, koje su Bandiću prepustile Zagreb kao njegov leno, jer mu suprotstavljaju Jadranku Kosor ili Vesnu Pusić, koja se niti ne trudi postaviti plakate preko Save ili istočno od Vlaške ulice?

Mafija u RH nema politički predznak, stranke su zajedno i interesi se lako dogovore i podijele. Bandić sa svojim kumskim vezama doseže i vrhove ostalih stranaka, a ne samo SDP-a. Bandić je HNS krojio kako je njemu padalo napamet, na kraju im ključne ljude predlaže za direktore Holdinga. Radi mudre, ali i veoma bezobrazne poteze koji demonstriraju njegovu moć. Bandić vlada tim strankama kroz svoje financijske interese i usluge pa ga one ne mogu smijeniti.

S druge strane, građani ga ne mogu smijeniti jer je medijski embargo na informacije koje bi mu eventualno mogle štetiti - ogroman. 24 sata je objavio mrežu njegovih rođaka i prijatelja koji vladaju gradom, a nakon toga taj list postaje politički pamflet Milana Bandića redovno objavljujući njegove projekte, a Bandić se pojavljuje kao zgoditak u nagradnim igrama tog lista.

Bandić je u Americi dogovorio novu spalionicu otpada, a ti svi novinari koji su išli s njm nisu ništa o tome napisali. Poslovi s otpadom su oni na koje je suvremena mafija stavila šapu, to u Italiji vidimo na primjeru Napulja.

I sada Milan Bandić sa svitom putuje u Ameriku o trošku te firme, a nitko se ne pita gdje je račun i tko to plaća. On tamo potpisuje taj ugovor i na velika vrata najavljuje dolazak iste firme, a novinari koji s njim putuju o tome ne pitaju baš ništa.

Što je s "Minibandićima", javljaju li vam se ljudi iz manjih sredina sa svjedočanstvima, dokumentima i žalbama?

Njima je on očigledni uzor, gdje se dolaskom na vlast nastoji provesti najnoviji trend: napraviti sportsku dvoranu za milijardu kuna, iako se sasvim solidna dvorana može napraviti i sa 200 milijuna. U manjim gradovima vlada sindrom šerifa, koji postane gradonačelnik i podijeli poslove i tvrtke prijateljima i rođacima, a svi se znaju.
Dobiti kritičnu masu od više stotina ljudi da se bori protiv vladajućeg klana, od stotinjak članova u malom gradiću je gotovo nemoguće. Jer nekom je prijatelj, drugom je zaposlio kćer, treći ga zna otprije, a općenito ljude nije briga jer misle "ionako to nije naš novac, on dolazi od države", a nikako da shvate da je to  naš novac.

"Najopasnija je situacija u Splitu - gdje su poduzetnici preuzeli javnu politiku, jer između profita i javnog interesa, jasno je za što će se oni odlučiti"

U Splitu je poduzetnička struktura postala upravljačka-politička elita. Osim što je to eklatantan primjer sukoba interesa, prima li vaša udruga  pritužbe građana Splita?

Primamo mnoge pritužbe, o nekima ne možemo govoriti, ali općeniti je stvar kako je ta poduzetnička struktura po dolasku na vlast donijela GUP, ključni strateški dokument razvoja grada u rekordnom roku od šest mjeseci. Kada je on tek donesen, izgledao je sasvim solidno i u razgovoru s tadašnjim splitskim gradonačelnikom Puljićem, čestitali smo mu na tome, ali tada poduzetnička ekipa nije dala svoj pristanak na takav GUP, koji je potreban Splitu radi premještanja luke i nesretno riješene prometne situacije u gradu, poduzetnici mijenjaju gradonačelnika i rade izmjene GUP-a koje su potpuno tajne.

Javni dokument i javnu strategiju radite tajno i skrivate ih od građana, kojima onda preostaju peticije i prosvjedi koji traju dugo i s upitnim rezultatima. Čak, ako se politički ta grupacija uspije maknuti, ona je svoj strateški cilj ostvarila. Najopasnija je situacija kada poduzetnici preuzmu javnu politiku, jer između profita i javnog interesa, jasno je za što će se oni odlučiti.

Euforija koja se desila u Zagrebu kada se Tatjana Holjevac pojavila kao predstavnik poduzetnika koji "znaju" se ponovila i u Splitu, ali samo dok ljudi nisu shvatili s kim imaju posla. Jer Tatjana Holjevac služi da Bandiću u Zagrebu osigurava skupštinsku većinu kako bi on mogao raditi što god želi.

"Većini građana je u interesu da uredimo društvo, ali politici nije, jer onda političari ne mogu krasti"

Stalno ponavljate "Mi skupo plaćamo", "To je naš novac". Zvuči kao očajnički apel, kao da se ljude u Hrvatskoj jedino i možda na bilo kakav oblik građanskog neposluha može motivirati ako im se ukaže da im netko izbija novac iz džepa?

To je ključni element tranzicije. U socijalizmu proračun se punio preko tisuća poduzeća u vlasništvu države, porez se plaćao na promet, a država je brinula o svim našim potrebama; socijalnim, zdravstvenim, mirovinskim.

Sada je naravno situacija potpuno suprotna, onog trenutka kad primimo plaću, pola njenog iznosa je već otišlo u državni proračun i to ljudi ne razumiju. Nakon toga smo na klasične poreze, kao što je onaj na promet, dobili PDV, koji je izravno davanje državi. I to opet nije država koja skrbi o nama, jer će nam se socijalna i zdravstvena prava smanjivati. Usluge države se, dakle, smanjuju i dok ljudi ne razumiju da to doista jest naš novac; kojima financiramo projekte Bandića i njegove projekte, Sanadera i njegov BMW i gardu; i ne počnemo postavljati pitanja, stanje će biti ovakvo kakvo je. Kada počnemo voditi računa o našem novcu, onda će se formirati svijest o korupciji.

Neuređeno tržište i nedostatak pravnog okvira je namjeran, nije slučajan. Njega politika podržava kako bi se kralo. Većini građana je u interesu da uredimo društvo, ali politici nije, jer onda političari ne mogu krasti.

Znači li to da je naša država temeljena na krađi?

Država je u ovom trenutku temeljena na netransparentnom financijskom interesu. Možemo ga zvati: mafijom, organiziranim kriminalom, projektom 200 bogatih obitelji, rajem na zemlji, ali to stanje nije dobro za većinu

Iz kojih izvora se financira Partnerstvo za društveni razvoj?

Naš glavni financijer je Europska komisija, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, finsko i američko veleposlanstvo, s tim da posljednja tri donatora ne daju trećinu iznosa EK-a. Država nas ne financira, iako se i državi redovito javljamo na natječaje. U udruzi je pet stalno zaposlenih, a u novom strateškom planu do 2010. planiramo zaposlenje još dvije osobe. To je krvav posao, tri godine unaprijed se moraju izboriti sredstva za projekte i plaće.

Kakva je situacija u hrvatskim udrugama civilnog društva? Dojam u javnosti je kako  osvitom demokracije većina nevladinih udruga služi za uhljebljenje aktivista, koji u njima rade malo ili nimalo, a njihov "aktivizam" se svodi na pohađanje seminara, konvencija, radionica u Europi i "regiji", a da ne govorimo o njihovoj slizanosti s vladajućim garniturama?

Nažalost, ni udruge u Hrvatskoj nisu daleko od opće političke klike, kad već kritiziramo medije, političare i građanke i građane, moramo reći kako je i civilno društvo daleko od nekakvih zacrtanih ciljeva djelovanja. Ono bi moralo biti ključni korektor društva.

Od avangarde koja je imala svojih svijetlih trenutaka u suprotstavljanju zločinima, kršenjima ljudskih prava, udruge civilnog društva su prihvatile drugi trend: suradnju civilnog društva i države. Onda se elita civilnog društva priljubila uz Vladu i služi kao perač morala vlasti, tako su pojedine udruge vrlo bliske Gradu Zagrebu ili Vladi.

Možete li dati primjere "sljubljenih" udruga?

Zasmetalo nas je kada je Transparency International ulazeći u Nacionalni odbor za sprečavanje sukoba interesa dao izvješće kako se popravila situacija u borbi protiv korupcije, a takvo izvješće su dali upravo zbog ulaska u Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa. To jednostavno nije točno, jer davati lažnu nadu građanima je ružno.

Druga krajnje neprimjerena reakcija NVO udruge je kada su B.a.b.e Zvonimira Šostara, koji se slika s golom striptizetom "kaznile" tako da se je javljo na telefon.

Dok mi iz civilnog društva ne ukažemo da je to loše, građani dobivaju poruku "Nikome ne možemo vjerovati, svi će se oni prodati";  za donaciju, prostor, funkciju. Može mene premijer Sanader sutra imenovati za svog savjetnika i  onda, upravo radi te činjenice, trebam govoriti kako je Vlada napravila ogroman korak u borbi protiv korupcije. Ali nije! Situacija u pogledu korupcije u Hrvatskoj je bitno loša i treba je promijeniti.

Suradnja države i udruga treba postojati, ali npr. da udruge oboljelih od raka surađuju s Ministarstvom zdravstva i pojeftine trošak skrbi bolesnicima, ali udruge koje se bavi korupcijom, ljudskim pravima, ekologijom, si ne bi smjele to dopustiti. Mi moramo biti neutralni ili ako već ne možemo to, onda na razini slabijega.

Sarajevo - Podnunavlje - Zagreb

Kako ste vi uopće završili u Hrvatskoj, kao ovdašnji borac za korupciju, jer rat ste proveli u Sarajevu, gdje ste, također, sudjelovali u stvaranju civilnog društva. Što vas je navelo da se kao 20-godišnjak u napadnutom i opkoljenom gradu počnete baviti zaštitom ljudskih prava?

Kao klinac, 21-godišnjak sam se zatekao u ratu kao dragovoljac i to sam napravio iz uvjerenja jer sve što se događalo mi je govorilo da moram uzeti pušku i boriti se. Međutim, nakon prvih devet mjeseci rata, oko Božića 1992, stvari postaju malo jasnije onome tko je imao snage za ikakvo normalno razmišljanje. Shvatio sam kako je točno da branim grad, ali i da provodim politiku jedne uske skupine ljudi oko Alije Izetbegovića koja jedino želi osigurat sebe i svoju obitelj, dok ti plaćaš kilogram kave ili šećera 50 maraka, kutiju cigareta deset maraka, koji idu upravo njima.

Onda shvatiš da svaki dan ljudi s istom puškom i uniformom kao što je tvoja, maltretiraju ljude samo zato što su Srbi, izbacuju ih iz stanova. Da na Kazanima iznad Sarajeva iz istih razloga Caco i njegovi ubijaju rođake mojih prijatelja i da te ubojice i profiteri feštaju uz kile kokaina i heroina koje im dostavljaju Karadžić i Boban, onda vidiš da se moraš tome usprotiviti. Oružano ne možeš, osim ako nemaš na raspolaganju par brigada, ili ćeš se usprotivit toj politici, što sam i napravio. Interesantno je koliko je ljudi u okruženom gradu imalo isti stav, da se tim ubojstvima na Kazanima ubija grad, jer grad ne može ubiti tisuće granata dnevno s Pala, ali da svaki ubijeni čovjek samo radi svog prezimena koji je ostao u gradu, zariva nož u biće grada.

Imali smo više prostora za djelovanje jer smo bili u uniformi i kako su nas mogli kazniti za ono što radimo po povratku s fronta. Bio sam pripadnik specijalne postrojbe MUP-a, koja je prije svega zahvaljujući zapovjedniku Draganu Vikiću prošla cijeli rat, a da nije osumnjičena za nijedan takav zločin, za razliku od Alijinih generala i pukovnika Cece, Ćele, Juke.

Konkretno, mi iz specijalne policije smo Srbe, koji su ostali u gradu. štitili tako da smo na vrata njihovih stanova lijepili naljepnice specijalne policije i tako su bili relativno sigurni od deložacija i napada.

Mušan Topalović-Caco, kojeg spominjete, bio je najpoznatiji sarajevski odmetnuti ratni poglavica, čiji ljudi su počinili zločine koje ste spomenuli. Kao pripadnik specijalne policije, sigurno ste upoznati s njegovim uhićenjem, koje je uslijedilo nakon što službene vlasti više nisu mogle tolerirati njegov teror?

Sudjelovao sam u njegovom uhićenju, koje je prošlo bez problema, ali je tome prethodio stravičan zločin; pripadnici vojne policije su ga pokušali uhititi prije nas, a to je završilo tako što je Caco tijela njih devetorice poslao natrag prerezanih motornom pilom. Poslije uhićenja, Caco je "ubijen pri pokušaju bijega" iz zatvora, iako je ustvari ubijen jer je previše znao o umiješanosti vladajuće klike oko Izetbegovića u kriminal i krijumčarenje u opsjednutom Sarajevu.

Smirivanjem rata ste se potpuno posvetili radu u civilnom sektoru, po čemu se to razlikuje od onog što radite danas, u mirnodopskom okružju?

Vijest o tome koliko je granata, koliko je mrtvih i ranjenih, ima li ili nema vode i struje su se mogle doznati, ali vijest da je umro Bukowski ne.  Onda je iz Zagreba organizacija ZaMir  prepisivala i slala nama vijesti iz šoubiza, estrade i bilo kakvih lakših tema i mi smo preko neovisnih radio postaja emitirali te vijesti i tako ljudima davali malo normalnosti. Na isti način smo spajali i razdvojene obitelji, prekucavanjem pisama i čitanjem poruka na radiju, jer je pismo iz ili u Sarajevo putovalo jako dugo.

Posije toga sam radio za NATO, u nadzoru medija u postdejtonskoj BiH i to mi je profesionalno bilo najbolje razdoblje života.

Krenula je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja i mene su pozvali da pomognem sa svojim iskustvima iz Sarajeva i Bosne. Kolege iz Zagreba su me nagovarale kako je to odličan projekt i kako će trajati samo godinu i pol, a mislio sam da će mi dobro doći odmak od Sarajeva, okruženja, ljudi. Mislio sam da ću se brzo vratiti u Sarajevo i primijeniti taj isti model.

Nakon sedam mjeseci sam vidio da taj posao nema nikakvog smisla, jer što god mi napravili u Slavoniji i Baranji na izgradnji infrastrukture, dođe načelnik općine, bio on Srbin ili Hrvat i preuzme to za sebe i svoje rođake.

Znači veći je problem u poratnoj Slavoniji i Baranji, od međunacionalne mržnje, bila čista krađa političara?

Puno veći problem je bio lopovluk, lako je s mržnjom. Sukoba je bilo, u Baranji su se tada po prvi put razdvojile školske smjene na "hrvatsku" i "srpsku" i bilo je ogromnih tenzija i incidenata, ali koji god da smo projekt s mladima pokrenuli, odaziv i razumijevanje je bilo odlično, fenomenalno smo s njima surađivali: od radionica do čišćenja Kopačkog rita. Njima je trebao izlaz iz katastrofalne situacije apsolutne besposlenosti, uništene infrastrukture, a obnova se svodila na to da bi obitelji dobile prozore i vrata.

To je bilo doista grozno, kad vidiš da ljudi zbog kojih si formalno tamo, ne dobiju ništa, a ulupano je 200 milijuna eura. Političari, iz HDZ-a i SDSS-a su tamo jedino i samo krali; sredstva za obnovu, iz fondova, bilo što. Razočaran time, krenuo sam u osnivanje udruge za borbu protiv korupcije.

Zvonko Alač
Foto: Sven Gorjanc-Fabić