INNA SHEREMET rado se prisjeća šetnji sa svojim psom svakodnevno u ukrajinskoj šumi u Buchi gdje je živjela cijeli svoj život. No 24. veljače u pet ujutro čula je eksplozije. "Spakirala sam stvari, uzela psa i otišla", Sheremet je rekla CNN-u, bježeći prije nego što je njen stan na petom katu zgrade uništen u granatiranju.

Život koji je nekad živjela, posjećujući prijatelje, roštiljajući, biciklirajući gradom, u trenu je nestao. "Moj cijeli život prije rata je uništen", Sheremet je kazala. "Sve što mi je ostalo je mala vreća puna robe i pas."

Bucha, grad u Kijevskoj oblasti, jedan je od mnogih gradova uništenih u ruskoj invaziji na Ukrajinu. Svakodnevne scene putovanja na posao i druženja s prijateljima za vikend zamijenjene su hororima rata dok su milijuni natjerani da pobjegnu iz svojih domova ili potraže sklonište.

"Nekoliko malih gradova više ne postoji", rekao je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij 12. ožujka. "I ovo je tragedija. Samo su nestali. Ljudi su također samo nestali. Nestali su zauvijek." CNN je razgovarao s onima kojima se život naglavačke okrenuo prije malo više od mjesec dana.

Irpin

Prije 13 godina Olga Dobrelia preselila se u Irpin dok se grad transformirao iz malog ljetovališta u utočište za mnoge obitelji i mlade profesionalce samo 30 minuta udaljen od glavnog grada Kijeva. Dobrelia je tamo podigla obitelj, znala najbolja mjesta za popiti kavu i pronaći odlično mjesto za pojesti pizzu.

"Voljeli smo i voljet ćemo naš Irpin u svako doba godine", rekla je CNN-u. "Čak i nakon rata."

Rusija je napade na Irpin započela u ranim fazama invazije granatirajući ga stalno, što je rezultiralo nemjerljivom štetom. Dobrelia je opisala granatiranje dok se skrivala u podrumu svoje kuće. "Eksplozije su odjekivale toliko da nam se zemlja tresla pod nogama. Djeca su plakala i bila prestravljena da će se ikad vratiti u svoju kuću."

Njena obitelj brzo je izbjegla iz Ukrajine, uputivši se južno prema čerkeskoj regiji koja je udaljena nekoliko sati.

Irpin je, u međuvremenu, nastavljen biti bombardiran. "Dok neprijateljske snage obnavljaju naoružanje, ljudi istrče iz skloništa imajući priliku reći svojim članovima obitelji da su sigurni ili zatražiti pomoć. A nekad pokušaju zakuhati vodu na vatri", rekla je Dobrelia. "Užasan život."

Borodjanka

U prvom tjednu invazije, stambeno naselje u Borodjanki, predgrađu Kijeva, bilo je pod teškim napadom ruskih snaga. Kontinuirano granatiranje uništilo je cijeli jedan stambeni blok u raketnom napadu. "Više nema Borodjanke", rekao je Oleksij Kuleba, načelnik područne državne uprave u Kijevu 5. ožujka. "Gotovo je cijela uništena. Centar grada izgleda užasno. Borodjanka je pod kontrolom ruskih trupa, oni sada sve kontroliraju."

Netom prije nego što je izbio rat, čovjek imena Victor rekao je CNN-u da je poslao poruku poznaniku poručivši mu da nema dobar osjećaj. CNN je pristao koristiti samo njegovo ime kako bi mu zaštitio identitet.

"Putujem u Kijev gdje radim već desetljećima. No zadnji put kad sam napustio Borodjanku, dobro se sjećam osjećaja da je napuštam posljednji put", rekao je. Victor je ostao na poslu i u kontaktu sa ženom i djecom koji se, kako on kaže, skrivaju od Rusa bez struje, vode, hrane, pokušavajući preživjeti kako god znaju.

"Svjedočili smo najodvratnijoj invaziji", rekao je. "Držimo se i nadamo da će naša vojska i oni koji nam pomažu moći zaustaviti Putina u Ukrajini tako da se njegova nemilosrdna borba ne proširi po Europi."

Musk

Olena Smolič i njena obitelj prvi put su se zaljubili u pitoreskno selo Moschun nakon što su tamo posjetili prijatelje. Brali su gljive u šumi i posjetili obližnju štalu kako bi 4-godišnjeg sina naučili jahati konja. I tako su tamo izgradili kuću svojih snova. A onda je počeo rat, mislili su da će Moschun biti pošteđen razaranja.

"Nismo namjeravali otići", Smolič kaže. "Mislili smo da je Moschun sigurniji od Kijeva i da će zbog nedostatka struje i vode u selu biti lakše preživjeti." No zvuk bombardiranja u daljini mogao se čuti satima nakon što je rat započeo.

"Zvuk je bio jak i naša djeca su bila prestravljena. Drugog dana rata odlučili smo otići, samo maknuti djecu od zvuka granatiranja koje se još uvijek događalo dosta daleko." Dok su ona i njena obitelj pobjegli u zapadnu Ukrajinu, njena majka i brat ostali su u Moschunu vjerujući da će postati sigurnije.

Drugog dana rata ostali su bez vode, Smolič kaže. Idućeg dana nestalo je plina. Izgubljena je i komunikacija s majkom i bratom u devetom danu, a tek u 19. spasili su ih vojnici Oružanih snaga Ukrajine.

"Teška artiljerija uništavala je kuće kontinuirano u selu, vodile su se bitke puškama po ulicama i u šumi", kaže Smolič. "Oni su živjeli u tom hororu 19 dana bez grijanja, struje, komunikacije i plina."

Prema procjeni, gotovo polovica sela je sada u ruševinama, kaže. Satelitske snimke tvrtke Maxar Technologies iz 14. ožujka pokazale su da je gotovo svaka kuća na sjeverozapadnoj strani sela pretrpjela značajnu štetu.

Černihiv

Černihiv je grad s dugom povijesti, s crkvama koje datiraju iz 11. stoljeća. Victoria Arjaščenko tamo je provela cijeli svoj život - rođena je tamo, išla u školu i započela svoju karijeru. "Volim grad zbog velikog broja parkova u njemu", rekla je CNN-u. "Ulice su pune kafića i restorana. Tamo je i stadion. Čista gradska plaža. Puno sportskih terena. Kazališta i filharmonija."

Arjaščenko kaže da su je probudili zvukovi eksplozije u daljini u pet ujutro 24. veljače, ali život je osim toga nastavio normalno. Do sljedećeg dana.

"Kada su rakete pogodile naše kuće tijekom noći i porazbijale nam sve prozore, shvatili smo što to znači za nas." Arjaščenko kaže da je grad ostao bez grijanja, struje i vode. Neki nisu imali ni plina. Hrane je bilo malo, s redovima u kojima se čekalo i do tri sata da bi se nešto dobilo.

"Sada živimo od sirene do sirene, u mraku, kada se ništa ne vidi i nije jasno s koje strane dolazi opasnost."

Opisala je kako je rusko granatiranje postalo sve češće u područjima gdje se ljudi inače okupljaju. Kako nema dogovorenog evakuacijskog koridora, rekla je da ljudi bježe iz grada na svoju odgovornost vlastitim automobilima.

"Trenutno sam kod kuće. Već smo se navikli provoditi dane kod kuće unatoč tome što se borbe nastavljaju. Po noći, kada postoji prijetnja iz zraka, skrivamo se u podrumu naše zgrade."

Jakivlivka

Jakivlivka je poznata kao mirno selo južnije od Harkiva na sjeveroistoku Ukrajine. Tamo je Elena Guzenko često išla u šetnju ili na groblje članova obitelji. U proljeće bi tamo išla po čistu vodu. "Priroda je prekrasna tamo, u centru sela je jezero. Lokalno stanovništvo je teško radilo da bi ga izgradilo. Prije malo više od 10 godina sagrađena je predivna drvena crkva", rekla je.

"Nakon ruskog bombardiranja, sve je slomljeno." Malo selo je devastirano nakon, lokalci kažu, četiri ruska zračna napada. "Rat i granatiranje nam je podijelilo živote na prije i poslije", Guzenko kaže. "Toliko mnogo mrtvih, toliko puno uništenih kuća."

Mariupolj

Mariupolj, ranije dom više do 400.000 ljudi, bio je nekad miran grad, pun parkova, trgova i fontana. No kad je počeo rat, postao je meta ruskih napada. Svakim danom potrebe poput vode, plina, struje i komunikacija bile su ukidane kako su se napadi približavali. Bombardirani su rodilište i škola, počinjen je ratni zločin, a bombardirano je i kazalište u kojem su se skrivale stotine obitelji. U tom napadu ubijeno je oko 300 ljudi, kazali su iz grada.

"Naučili smo prepoznati razliku između zvuka teške artiljerije i pada bombi", rekla je Tatjana Buli, šefica muzeja.

Buli kaže da je 10. ožujka ruska zračna bomba eksplodirala blizu njenog doma. Prozori stana su razneseni, a uništen je i auto u valu napada. Idućeg dana bomba je pala u hodnik njihove zgrade. "Nekoliko ljudi je ubijeno. Nada za evakuacijom bila je sve slabija", rekla je.

Buli je ipak uspjela pobjeći sa svojom obitelji na sigurno nekoliko dana nakon što su se borbe nastavile. "Naš kvart praktički više ne postoji", rekla je. "Izbrisan je."

Mariupolj je do danas ostao pod ruskom opsadom. Ivan Kuznjecov, rođen i odrastao u Mariupolju, bio je u Kijevu kada je počela ruska invazija. Napustio je svoj posao i pridružio se Oružanim snagama Ukrajine, a sada pomaže civilima u evakuaciji, utvrđuje zgrade i pomaže vojsci u obrani od ruskog napada. Kuznjecov se od 2. ožujka nije čuo s obitelji koja je u Mariupolju, uključujući njegovi majku i 90-godišnju prabaku.

"Posljednje što sam čuo od obitelji je da tamo nema struje, vode ni grijanja u kući. Teško mi je zamisliti uvjete u kojima su trenutno imajući na umu da su noći još uvijek hladne, ali ono što sam vidio je zastrašujuće."