VIKTORIA Kovalenko jasno se sjeća trenutka kad su joj Rusi ubili kćer i supruga.

"Bila je eksplozija ili neka vrsta pucnjeva. To me je oglušilo. Razbilo se stražnje staklo auta. Moj muž je povikao: 'Izlazi iz auta'", prepričava u razgovoru za BBC što je proživjela.

Viktoria, suprug i dvije kćeri htjeli pobjeći iz Černihiva

Devet dana nakon početka rata u Ukrajini, dok su borbe bjesnile, Viktoria i njezin suprug Petro konačno su odlučili pobjeći iz Černihiva, koji se nalazi na sjeveru zemlje. Željeli su zaštititi djecu. Dvanaestogodišnja Veronika bila je Viktorijina kći iz prvog braka. Njena druga kći Varvara ima samo godinu dana.

Uzeli su što im je trebalo i odvezli se iz obiteljske kuće. Dok su napuštali grad, u blizini sela Jahidne, naišli su na blokadu. Kamenje na cesti im je blokiralo put. Petro se zaustavio, izašao van i počeo micati kamenje s ceste.

Nekoliko sekundi kasnije počela je pucnjava, pucano je na njihov auto.

"Moja starija kći Veronika počela je plakati jer mi je lice posjekao komad stakla i krvarila sam", kaže Viktoria i dok govori, pokazuje na ožiljak na licu.

Pokušala sam spasiti drugu kćer

"Veronika je počela vikati, ruke su joj se tresle, pa sam je pokušavala smiriti. Izašla je iz auta, a ja sam krenula za njom. Kad sam izašla, vidjela sam kako pada. Kad sam pogledala, glave joj nije bilo.

Automobil je pogođen ruskom granatom i zapalio se.

Pokušala sam ostati mirna, držala sam svoju malu kćerkicu, razmišljala sam kako je moram odvesti na sigurno", priča.

Svog supruga više nije vidjela, ali je po šutnji oko sebe znala da je i on mrtav.

Pobjegla je. Sljedeća 24 sata samo je pokušavala ostati živa.

Našli su je ruski vojnici i odveli

Viktoria i njezina beba našle su zaklon u jednom parkiranom automobilu, no onda je ponovo počela pucnjava. Otrčala je do male zgrade koju su očito koristili vojnici. Skrivajući se tamo, s isključenim telefonom radi štednje baterije, pitala se kako će zaštititi sebe i svoju kćer.

Sljedećeg dana otkrili su ih ruski vojnici koji su patrolirali područjem. Oni su ih odveli u školu u Jahidne i tamo su bile zatočene u podrumu iduća 24 dana u užasnim uvjetima.

Viktoria za BBC priča kako je gledala ljude kako umiru oko nje.

BBC je razgovarao i s drugim zatvorenicima koji su im opisivali kako su oko njih u podrumu znala biti tijela, nekad čak i danima prije nego što bi ih Rusi uklonili.

Završile u podrumu, u groznim uvjetima

"U podrumskoj prostoriji je bilo 40 ljudi s malo prostora za kretanje ili hodanje. Nije bilo svjetla, koristili smo svijeće i upaljače. Bilo je prašnjavo i vruće, ljudima je bilo teško disati. Većinu vremena nismo smjeli izaći čak ni na WC. Natjerani smo da umjesto toga koristimo kante.

Od nedostatka kretanja ljudima je bilo loše, spavali su na stolicama. Vidjeli smo im vene, počele su krvariti pa smo radili zavoje", prisjeća se Viktoria.

U tim se uvjetima Viktoria morala nekako pomiriti i s gubitkom svog supruga i najstarije kćeri jer je morala ostati mirna i odlučna kako bi spasila drugu kćer.

No, piše BBC, zamolila je svoje ruske otmičare da u školu donesu tijela supruga i Veronike kako bi ih pokopala.

Uspjela je kontaktirati i bivšeg supruga, Veronikinog oca, te ga zamolila da poslika njihove posmrtne ostatke. Jedva su prepoznatljivi, opisuje.

Od izgorjelog vozila nije ostalo gotovo ništa, na slikama se vidi nešto Veronikine odjeće, probušene rupama i zaprljane čađom, mala narukvica s privjeskom u obliku srca; dvije registarske tablice automobila...

Stigla su tijela...

Viktoria se sjeća dana kada su tijela stigla.

"Bio je 12. ožujka. Zvali su me i rekli: 'Dođi pa ćeš vidjeti gdje će biti pokopani.' Pokopani su u šumi, u dva groba, jedna kutija veća, jedna manja i dva križa.

Ostali smo i počeli zatrpavati kutije zemljom, ali je počelo granatiranje, pa smo pobjegli prije nego što smo završili sa zakopavanjem. Bilo je jako zastrašujuće", priča Viktoria.

"Da mi se pruži mogućnost da ubijem Putina, učinila bih to"

Na pitanje što bi rekla ljudima koji su to učinili njezinoj obitelji, Viktoria odgovara: "Da mi se pruži mogućnost da ubijem Putina, učinila bih to. Ne bi mi se tresle ruke."

Sada su Viktoria i Varvara na sigurnom, koliko sigurno može biti u Lavovu na zapadu Ukrajine. Dan prije susreta s BBC-jevim reporterima imala je prvi sastanak s psihologom.

"Kad sam s ljudima, kad nešto radim i komuniciram, zaboravim što se dogodilo. Ali kad sam sama, izgubljena sam", priča dok joj suze kapaju niz lice i dok pokazuje privjesak za ključeve - malu kravu sa srcem na prsima. Uz njega je pričvršćen mali zlatni prsten, s ugraviranim slovima.

"Bio je to poklon od Veronike. To je bilo iz crkve, kupila je i za mene. To je amajlija, osjećam da me spasila. Bila je u mom džepu. Cijelo vrijeme je bila tu i čuvala me", zaključuje svoj razgovor za BBC Viktoria.