U SUVREMENOJ Hrvatskoj, u kojoj posljednjih godina vremena nisu onako "zanimljiva" kao drevnoj kineskoj kletvi, malo je prilika za neke dramatične povijesne obrate, a još manje da se neka stranka od gubitnika preko noći pretvori u pobjednika.

SDP je tragičnim odlaskom svog predsjednika – koji je bio i njegova snaga, ali i slabost – dobio jednu takvu priliku. Nakon nekoliko dramatičnih i uzbudljivih mjeseci koji su kulminirali današnjom stranačkom konvencijom i izborom novog predsjednika može se reći da je ta stranka barem zasad tu priliku izuzetno vješto iskoristila.

Prije svega se to odnosi na sam proces izbora novog predsjednika. SDP je pronašao –prije svega zbog delikatnosti situacije u kojoj se odlučivalo o njegovoj budućnosti – pronašao savršenu ravnotežu između toga da se s jedne strane u utrci profiliraju različite opcije i ličnosti te između nastojanja da se očuva minimum stranačkog jedinstva i izbjegne bratoubilački rat.

Kampanja za vodstvo SDP-a je zbog raznovrsnosti političke i kadrovske ponude izazvala zanimanje javnosti o kome se nije moglo ni sanjati u eri "odlučno možda". Ta ista javnost je prepoznala da utrka za čelništvo stranke - samim time što je sve nego izvjesna – odlučuje ne samo o sudbini glavne oporbene stranke, nego i o sudbini Hrvatske u cjelini. Vrlo brzo se ispostavilo kako će izbor koji su danas napravili delegati u Zagrebu u mnogo čemu odrediti ishod sljedećih parlamentarnih izbora.

U pet mjeseci se još mnogo toga može promijeniti, ali malo tko može negirati sve očitiju glad za promjenama, odnosno duboko nezadovoljstvo naroda s njegovim političkim establishmentom. SDP je načinom vođenja stranačkih izborima, a konačno i njihovim rezultatom, pokazao kako itekako zna koristiti to nezadovoljstvo.

Ta glad za promjenama se vidjela u tome što je javnost nedvosmisleno od svih četvoro kandidata najviše podržalo Zorana Milanovića, čije lice jedino predstavlja simbolički raskid s prošlošću. Nitko neće znati da li je nužnost novih lica prepoznao i umirući Ivica Račan kada je svojoj političkoj oporuci spomenuo "novu snagu", ali je nakon današnjih izbora jasno da je to prepoznala i sama stranka.

Izbor Milanovića za predsjednika je potez koji pokazuje kako je SDP, za razliku od mnogih hrvatskih stranaka, znao učiti na svojim i tuđim greškama te ovaj put nije dozvolio da ga tipična hrvatska sklonost "liniji manjeg otpora", odnosno neutemeljeni ego njegovih čelnika i čelnica od stranačkog diva pretvori u stranačkog patuljka.

Bilo je mnogo prilika da SDP, kao mnoge nekoć velike, a danas male hrvatske stranke, pronađe način da ispusti goluba u ruci radi vrabaca na grani. U ovom slučaju je ta opasnost prijetila od trijumfalizma i varljivih anketa koje su tvrdile kako će SDP dobiti izbore ma tko bio na njegovom čelu. To je vrlo lako mogao glavni izgovor svima koji su pretpostavljali ustajali stranački "status quo" prema onome što se naziva "tiranija novih lica".

Međutim, opredijelivši se za tu "tiraniju" SDP je napravio pravu stvar. Naime, teško je vjerovati da će neka stranka promijeniti Hrvatsku ako ne promijeni sebe. A još je teže vjerovati predizbornim obećanjima stranke koja nije u stanju u vlastitom slučaju poslušati volju birača.

Milanovićev izbor, dakle,  sada izgleda kao izuzetno važan, a možda čak i prijelomni događaj za Hrvatsku. Njime su po prvi put u praksi uvedeni neki novi standardi u hrvatsku politiku.

Milanović, s druge strane, nema razloga da previše uživa u trijumfu. Za pet mjeseci će biti mnogo prilika da se iščupa poraz iz ralja pobjede, a i nakon dolaska na vlast će biti izuzetno teško zadovoljiti očekivanja javnosti koja su ga dovela na čelo glavne oporbene stranke. Međutim, barem zasad, i SDP i njegov novi predsjednik imaju razloga vjerovati da čvrsto drže goluba u ruci.

Dragan Antulov

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr