EVO NAS na svojim mjestima oko ringa u krvavom cirkusu, koji gledamo na televiziji i Twitteru, zarobljeni između beskrajnog sažaljenja i racionalnog osobnog interesa. Napetost između dvije suprotstavljene sile je nepodnošljiva.

S jedne strane, naš užas pred besmislenom invazijom, naše čuđenje ukrajinskom otporu, nenaoružanim mještanima koji napadaju ruski tenk ili hrane zarobljenog ruskog ročnika koji jeca dok mu je dopušteno telefonirati njegovoj majci, naša tuga pri pogledu na užasnutu djecu u bunkerima koja se grče uz roditelje dok se njihovi gradovi uništavaju.

S druge strane, izvan Kijeva čeka kolona dugačka 60 kilometara, za koju znamo da bi mogla biti uništena u jednom poslijepodnevu satelitski navođenim krstarećim projektilima i mlaznim lovcima nevidljivim radarima, za The Guardian komentira poznati britanski pisac i scenarist Ian McEwan.

Putin nas je dobro izigrao

Ono što sputava Zapad je strah od nuklearnog rata, a Vladimir Putin, uzdignut u poremećenog i nepredvidivog protivnika, dobro nas je izigrao. Tako smo sputani blefom koji se ne usuđujemo razotkriti, mi stručni promatrači koji klikamo mišem i skrolamo ekranima u našoj zajedničkoj tjeskobi, nesposobni za mnogo više od sankcija i donacija oružja, milostinje i osude.

U svakoj fazi dugotrajnog ruskog gomilanja snaga oko ukrajinskih granica Putin je imao privilegij povući sljedeći potez, a Zapad odgovoriti, što je, inzistirat će teoretičari igara, slaba pozicija. Snažna ruka prvo traži suradnju, a onda, kada je ne dobije, snažno uzvraća povišenim ulozima.

Ali NATO nije jedan igrač, to je gomila od 30 igrača, a kada grupe donose odluke, one teže umjerenosti. U cirkuskom ringu postoje duhovi. Godine 1914. europske su nacije pozivale na mir dok su nesvjesno ulazile u rat.

Sad smo prisiljeni tumačiti poremećene živčane procese jednog čovjeka

Tamo su stigle sporim koracima, neometane noćnim morama nuklearne zime. Sada smo prisiljeni tumačiti poremećene živčane procese jednog čovjeka i njegove bolesne snove. Ovo je krajnja "luđačka" sankcija u nuklearnoj taktici; ako se ne možete osloniti na svog protivnika da će djelovati logično u svoju korist, zamrznuti ste na mjestu, čekajući njegov sljedeći potez, nesposobni riskirati izravnom intervencijom.

U ringu su i mlađi duhovi u vidu Groznog, Alepa i Idliba. Ondje je ruska kalkulacija bila uništiti iz zrakoplova bolnice, trijažne klinike, stambene blokove i škole kako bi se demoraliziralo stanovništvo. U Ukrajini, kako napredovanje ruskih trupa posustaje, počinje se ponavljati ista okrutna taktika.

Zarobljeni ruski vojnici izgledaju spektakularno loše informirani

Uvijek je postojala posebna iznimka za topničke jedinice koje su bile pošteđene iskustva "jadnog krvavog pješaštva". Dok bacaju svoje granate preko krajolika s profinjenim matematičkim izračunom paraboličkih krivulja, topnički vojnici nikad ne moraju pogledati u oči umirućeg djeteta. Isto vrijedi i za navođene projektile, kao i za bombe "naciljane" iz vojnih zrakoplova. Ubojstvo u jednom potezu je jednostavniji i apstraktniji zločin.

Obični ruski vojni obveznici nemaju takav luksuz ravnodušnosti. Oni koji su zarobljeni ili su se predali izgledaju spektakularno loše informirani o svojoj misiji. Zapanjeni su nedostatkom dobrodošlice na ukrajinskom teritoriju.

Imaju li puno sreće, preplavi ih ljubaznost mještana. Njihove opskrbne linije su loše postavljene, često ih prekidaju ukrajinske snage koje koriste protutenkovsko oružje protiv transportnih kamiona i cisterni s benzinom.

Uskoro ćemo doznati što je s golemim ruskim konvojem

Unatoč svim pričama o moderniziranoj ruskoj vojsci, čini se da se obični vojnici tretiraju kao kmetovi. Ta strašna kolona ispred Kijeva možda se pregrupira i priprema za napad ili je možda simbol svega što je pošlo po zlu na ruskoj strani. Uz samo pet dana zaliha za svako vozilo, vojnici bi mogli biti gladni, žedni, bez goriva i, što je najvažnije, motivacije da ubijaju slavensku braću. Uskoro ćemo doznati o čemu je riječ.

Paradoksalno je da se Ukrajina više mora bojati neselektivnog bombardiranja što Rusija više trpi neuspjehe na terenu. Čini se da nema izlaza jer bi i blistavi ruski vojni uspjeh bio noćna mora Ukrajine. Mračan uspjeh mogao bi biti vjerojatniji ishod.

Herson je pao, Mariupolj je pod velikim pritiskom, Odesa bi mogla biti sljedeća. Ukrajina bi uskoro mogla biti pregažena. Novija nas povijest uvjerava u sposobnost ruskog zapovjedništva da dopusti zločine kolosalnih razmjera. 

Zaokupljaju nas simboli

Unatoč sažaljenju i tjeskobi, naš status promatrača je ugodan. Uživali smo u trenucima klaunskog olakšanja dok poljoprivrednici traktorima kradu tenk ili zbunjeni vozač u prolazu nudi odvući oklopno vozilo natrag preko ruske granice. Zasad se na Zapadu najviše razmišlja o kažnjavanju Rusije.

Zaokupljaju nas simboli. Dirigenti orkestara u Edinburghu i Münchenu su smijenjeni. Nogometne utakmice se otkazuju. Zaplijenjene su jahte oligarha. Osim ovih važnih poteza, samo financijske sankcije zaista imaju učinka i bile su impresivne.

Ali čak i dok njegova ekonomija propada, čini da je Putin sam sebe uvjerio da može, u slavnoj Tacitovoj formulaciji, napraviti pustinju i nazvati je mirom. Bezbolno je narediti klanje i uništavanje u jezivoj policijskoj državi kakvu on vodi. Ako se ništa ne promijeni u Kremlju, kolektivni umovi međunarodne zajednice moraju se okrenuti drugim rješenjima jer postoji dodatna opasnost od prelijevanja sukoba.

Situacija ne ulijeva mnogo nade

Budući da moćno oružje iz Europe i SAD-a prelazi preko poljske granice u Ukrajinu, moglo bi Putinu postati zgodno odlučiti da je ipak u ratu s NATO-om. U ime svih nas koji navijamo za Ukrajinu, potrebno je malo kreativnog razmišljanja osim simbola, kažnjavanja i ponovnog naoružavanja. Ne smije se stvar prepustiti ad hoc susretima zaraćenih strana u kolibi na bjeloruskoj granici.

Situacija ne ulijeva mnogo nade. Ukrajinci su u egzistencijalnoj borbi za zemlju koju vole. Putin vjeruje da mora pobijediti.

Možda se čini da nema kompromisa između "širenja NATO-a na istok" i "prava suverene države da odlučuje o svojim aranžmanima", ali svaki posrednički prekid neprijateljstava počinje takvim nepomirljivostima.

Sofisticirana, ako ne i sofistička diplomatska kultura koja uključuje Kinu sada bi trebala naprezati sve svoje resurse kako bi osmislila uvjete prekida vatre, kao minimalni prvi korak i uz svu domišljatost i suosjećanje koje može izazvati.

Bez tog pokušaja bit ćemo osuđeni da izbliza promatramo masovnu smrt - i to sebi nikada nećemo oprostiti.