OD ŠIBENIKA do Šibenika. Malo je nedostajalo da prođe točno godinu dana od trenutka kad je Ante Čačić na Šubićevcu lani potvrdio naslov prvaka do debakla u polufinalu SuperSport Kupa ove godine, kad ga je poraz 2:1 koštao posla u Dinamu. Vrijeme će pokazati hoće li Igor Bišćan uspjeti na vrijeme prodrmati momčad i postati spasitelj baš kao što je Čačić proglašen prošle godine, kad je u dramatičnom finišu prvenstva uspio obraniti naslov i popraviti sve što su njegovi prethodnici upropastili.

Nijedan poraz ni za jedan klub nije dobar, pogotovo ne za klub kao što je Dinamo. No, ako se morao dogoditi onaj u Šibeniku da bi se na klupi nešto promijenilo, onda neka se i dogodio jer ovako dalje s Čačićem više nije moglo. Sad već bivši trener išao je na živce svima u klubu, od čistačice do kapetana, i za Dinamo je najbolje da ga više nema.

A počelo je odlično, pomalo i neočekivano. Nakon poraza od Hajduka 1:0 na Poljudu, Dinamo je pet kola prije kraja prošlog prvenstva bio na samo četiri boda prednosti ispred Hajduka. Željko Kopić je smijenjen i došao je Čačić koji je dočekan s puno skepse i propitkivanja.

Smirio momčad u kritičnom trenutku

No, tada iskusni, staloženi i mirni Čačić bio je upravo ono što je uzdrmanim igračima trebalo. On ih je primirio, vratio ih u optimalno mentalno stanje i bez ikakvih problema je odveo Dinamo do novog naslova prvaka pobijedivši, kao šlag na tortu, u zadnjem kolu Hajduk 3:1.

Iako se na ljeto zazivao novi trener, tadašnja uprava kluba zaključila je da je najbolje da Čačić ostane na klupi, što je u tom trenutku bila razumna odluka. Čačića je svlačionica prihvatila bolje nego što se itko nadao, poznavao je momčad i okolnosti u ligi i Dinamo je s njim krenuo u novu europsku avanturu.

U njoj je u početku škripalo. Dinamo se negledljivim nogometom u prve dvije utakmice protiv Shkupija izvukao u 2. pretkolu Lige prvaka. U trećem je dobio Ludogorec u gostima, da bi se jedno vrijeme neobičnog uzvrata tresao na 3:2 s dva igrača više, ali je prošao. Konačno, protiv Bodoa se u Norveškoj izvukao s minimalnim porazom 1:0 i onda u infarktnom uzvratu i u produžetku ušao u Ligu prvaka.

To je bio trenutak u kojem se Čačić potpuno promijenio, iako je na van djelovao isto kao i prije. Postao je alfa i omega svlačionice, klubom je hodao dva metra iznad zemlje, a kad je senzacionalno srušio Chelsea u 1. kolu, više ga nitko nije mogao spustiti na zemlju.

Igračima se sve manje sviđao Čačićev pristup i ponašanje, a prve trzavice izašle su u javnost nakon poraza u gostima kod Salzburga u 3. kolu Lige prvaka. Kukavičkom igrom, bez imalo ideje da nešto pokuša napraviti, Dinamo je izgubio 1:0, s time da mu je u 90. minuti poništen gol Drmića.

Drmić ga prozvao zbog ziheraške igre

Upravo je Drmić nakon utakmice bio najglasniji u kritikama trenera kojemu je zamjerio igru "s petoricom u obrani". Petković je rekao da su podcijenili sami sebe, a i Ademi je indirektno kritizirao trenerovu taktiku. A kad tako govore stožerni igrači u momčadi, onda je jasno da nešto ne štima.

Dinamo je Ligu prvaka na kraju priče završio na zadnjemu mjestu u skupini osvojivši samo jedan bod nakon pobjede protiv Chelseaja. Dojam je da je hrvatski prvak mogao više u toj skupini, ali ulazak u Ligu prvaka i silni milijuni koje je zaradio bili su veliki Čačićev plus. Istovremeno je u prvenstvu suvereno povećavao prednost ispred Hajduka i odavao dojam čovjeka koji sve ima pod kontrolom.

Onda je došao prosinac i početak mučne borbe za prevlast u Dinamu. Prepucavanja, podmetanja, press konferencije iz Mostara i sve ostalo što se događalo u klubu prelilo se jednom mjerom i na svlačionicu. Došao je za Dinamo vrlo važni prijelazni rok usred kojeg je Ante Čačić imenovan i sportskim direktorom.

Čovjek koji već duže vrijeme nije bio u najboljim odnosima s igračima i koji na funkciji sportskog direktora nije proveo nijedan dan u karijeri dobio je od tadašnje uprave u kojoj je sjedio Krešimir Antolić novi ugovor, u kojem je pisalo da će osim trenerske obnašati i funkciju sportskog direktora.

Do dana današnjeg nije jasno zašto je do toga došlo u trenutku kad je bilo jasno da bi se moglo dogoditi to da u bliskoj budućnosti u klubu ne budu ni Antolić ni Čačić i da bi u raskidu ugovora s Čačićem najviše mogao izgubiti Dinamo.

Problemi u nastavku sezone

U zimski prijelazni rok Dinamo je ušao bez Mislava Oršića koji je 5. siječnja prodan Southamptonu za nešto manje od šest milijuna eura. Oršić nije bio u najboljim odnosima s trenerom Čačićem i presudila je njegova silna želja da zaigra u Premier ligi pa ga je sportski direktor Čačić pustio u Englesku.

Trener Čačić za to vrijeme je u prvoj utakmici u nastavku prvenstva odigrao samo 0:0 s Goricom, a počelo se pričati i o transferu Arijana Ademija koji je došao u klub s ponudom iz inozemstva. Dinamo mu je i ranije blokirao odlazak jer ga je vidio kao jednog od stožernih igrača. Tražili su ga klubovi iz liga Petice gdje ga Dinamo nije puštao uz obećanje da će ga pustiti.

Ovaj put Ademi je došao s ponudom iz Turske. No, Čačić je rekao "Ne može!", nakon čega je bespovratno izgubio Ademijeve povjerenje, a trener koji je u Dinamu u to vrijeme izgubio Ademija izgubio je i svlačionicu pred kojom se otvoreno posvađao s kapetanom.

I dok su svakodnevno padale bombe u hodnicima u ratu za Dinamo, navijači su očekivali da će sportski direktor Čačić nešto napraviti kako bi riješio goruća pitanja u momčadi. Nije više bilo Oršića, problem lijevog beka postojao je već godinu dana, a trebalo je početi slagati momčad za ljeto i sljedeću, jednu od najvažnijih sezona u novijoj Dinamovoj povijesti.

Katastrofalan zimski prijelazni rok

Dani su prolazili, a nikakvih transfera nije bilo. Čačić se nije želio ni sastati s predstavnicima Josipa Brekala koji je bio spreman doći u Dinamo po vrlo povoljnim uvjetima. Uljuljan u golemu bodovnu prednost, Čačić ne samo da nije nikoga doveo, nego je pustio čak 12 igrača. Osim Oršića, prodao je i Rasmusa Lauritsena Brondbyju za 2.5 milijuna eura, a Emir Dilaver, Marko Đira i Robbie Burton dobili su raskid ugovora.

Istovremeno, na posudbe su otišli Antonio Marin (Rijeka), Deni Jurić (Rijeka), Niko Janković (Rijeka), Mahir Emreli (Konyaspor), Daniel Štefulj (Celje), Marko Brkljača (Dubrava) i Fran Tomek (Dubrava). O katastrofalnom prijelaznom roku nije se previše pričalo jer su i klub i mediji bili fokusirani na borbu za prevlast u klubu, ali bilo je jasno da je sportski direktor neshvatljivo podbacio.

Jedini ulazni transfer na kraju prijelaznog roka bio je onaj Maura Perkovića koji je došao iz Istre za dva milijuna eura, da bi u nastavku sezone upisao tek pet nastupa i to samo dvaput u početnoj postavi.

Juniori na klupi, Drmić posebna priča

Trener Ante Čačić je za to vrijeme na zimskim pripremama momčadi priključio juniore Gabriela Rukavinu, Jakova Gurlicu, Luku Vrbančića i još neke od kojih se, osobito od Rukavine i Gurlice, očekivalo da će imati osjetniju minutažu do kraja sezone. No, nitko od njih nije igrao.

Posebna priča je Josip Drmić. Čovjek koji je došao kao jedno od najvećih i najskupljih pojačanja (plaća od milijuna eura po sezoni) golom i asistencijom uveo je Dinamo u Ligu prvaka, da bi u njoj odigrao ukupno 95 minuta.

Kad se Petković ozlijedio, Drmić je bio jedina Čačićeva opcija u nastavku sezone, ali ga je konstantno vadio iz igre i to tri utakmice zaredom na poluvremenu. Narušio mu je samopouzdanje i potpuno uništio igrača kojega nikad nije uspio spariti s Petkovićem i kojega uopće nije iskoristio.

Ademi je bio sve nezadovoljniji i inzistirao je na transferu, ali tvrdoglavi Čačić je na primjeru kapetana i jedne od najvećih legendi kluba gradio svoj autoritet, ne shvaćajući da pili granu na kojoj sjedi. Njegov ogroman ego izrazito je zasmetao dolazak Darija Šimića u klub koji je stigao kao čovjek koji će se u budućnosti baviti sportskim pitanjima.

Šimiću zabranio ulazak u svlačionicu

Šimić je po dolasku u klub sišao u svlačionicu i predstavio se igračima, rekavši im da mu se mogu obratiti ako nešto trebaju, da bi Čačić nakon toga rekao da je on sportski direktor i da sve probleme ili pitanja rješavaju s njim, a ne sa Šimićem kojeg je ubrzo i javno prozvao na press konferenciji te mu zabranio ulazak u svlačionicu.

"On mora prvo potpisati ugovor i mora znati koji mu je dijapazon u klubu. Naravno da ćemo razgovarati", prokomentirao je Čačić kratko nakon poraza od Istre u sredinom ožujka. Do tad je već Dinamo bio u počecima sadašnje krize i počeo je rasipati golemu prednost koju je stvorio razbijanjem Hajduka 4:0 u derbiju krajem veljače.

Izvrijeđao Dinamovog dragulja, a Ivanušecu rekao da se nigdje nikad neće prodati

Nakon toga je odigrao samo 1:1 s Osijekom, iako je igrao sjajno, da bi onda izgubio u Šibeniku 2:1, a onda i u Puli 1:0. Nakon poraza od Šibenika Andy Bara prozvao je Dinamo zbog šikaniranja njegova igrača Gabriela Rukavine. On je za jednog od najvećih Dinamovih talenata imao višemilijunsku ponudu Salzburga na ljeto koja je odbijena uz garancije da je Rukavina u Čačićevim planovima.

Nakon što je to pročitao, Čačić je pred čitavom svlačionicom izvrijeđao 19-godišnjeg Rukavinu i to tako ružno da je starijim igračima bilo neugodno. No, to nije bilo prvi put. Na isti način Čačić je kritizirao Luku Ivanušeca kojeg je nazvao "nikakvim igračem koji se nigdje neće prodati", a na nevjerojatan način jednom igraču stopirao je transfer zadnjeg dana zimskog prijelaznog roka.

On je imao sve dogovoreno s jednim izraelskim klubom koji ga je htio dugo vremena. U Dinamu su mu samo rekli da o tome obavijesti sportskog direktora Čačića. Dinamo je trebao dobiti 200.000 eura za njegovu posudbu do kraja sezone uz obvezni otkup od milijun i pol eura na ljeto i čekao se samo Čačićev "amen".

No, Čačić je dan prije puta za Izrael igraču stopirao transfer i rekao mu da ne može ići, iako ga je ovaj pokušao nagovoriti da ga pusti jer je to dobro i za njega i za Dinamo. Od tad do danas započeo je samo četiri utakmice za prvu momčad.

Situacija s Bočkajem

Uoči utakmice s Istrom pojavio se interes jednoga kluba za Petra Bočkaja koji je potpuno ispao iz Čačićevih planova. Čačiću je sugerirano da ga stavi u prvu momčad jer će ga skauti toga kluba doći gledati, što je ovaj prihvatio, a onda Bočkaju nije dao ni minute.

Bočkaj je često bio na tapeti Čačićevih ispada u svlačionici i pred medijima pa je tako Čačić u kolovozu prošle godine nakon pobjede protiv Osijeka rekao da vjeruje "kako bi Bočkaj u budućnosti mogao postati dobar bek".

Nakon poraza od Istre Dinamu je u goste dolazila Rijeka protiv koje se od Dinama opraštao Arijan Ademi. On je konačno dobio Čačićevo zeleno svjetlo za odlazak iz Dinama, iako se po klubu priča da Ademi ne bi ni razmišljao previše o odlasku da nije bilo Čačića i njegova "kurčevitoga" garda.

Čitava momčad povukla je za Ademija protiv Rijeke kako bi kapetan otišao sa stilom, a kad je svlačionica (nakon Oršića) izgubila još jednu i to najvažniju figuru, Čačić se uopće nije snašao. Nije ni u kome u svlačionici prepoznao novog lidera niti zatražio da to netko postane.

Nikad nije preuzeo odgovornost

Dinamo je igrao negledljivo, nije mogao pobijediti nikoga i, što je najvažnije, nitko ga se više nije bojao. A njegov trener ni u jednom trenutku nijednom izjavom na sebe nije preuzeo ni gram odgovornosti za takvo stanje. Samo zahvaljujući nestabilnoj formi Hajduka i dalje je imao prednost na prvome mjestu.

U međuvremenu je igračima svojevoljno prebacio treninge u poslijepodnevne sate, što mnogima od njih zbog privatnih obveza nije odgovaralo. Predlagali su mu da to promijeni ili da barem nekim danima treninzi budu u drugim terminima, ali Čačić nije želio ni čuti.

Nakon poraza u Puli Čačić se žalio na kvalitetu travnjaka na Aldo Drosini, ali i na Šubićevcu na kojem je izgubio tjedan dana ranije. Nakon remija s Goricom žalio se na ozljede, a nakon ispadanja iz Kupa na realizaciju pa čak i na sudački kriterij.

Spominjao je Čačić "eurogolove" koje je njegova momčad primala u završnici zadnje tri od četiri utakmice, iako je sasvim jasno da se takvi golovi u 88. ili 90. minuti ne primaju slučajno, već da je to stvar koncentracije. A to je dio trenerova posla. Istina, imao je Dinamo i dosta peha u nekim utakmicama, ali nijedan trener Dinama nikad se ne smije vaditi na nesreću.

Klinac kojega nitko nije vidio

Katastrofalno odrađeni prijelazni rok na naplatu je došao u momentu kad su zaredale ozljede, što je sasvim normalno za ovu fazu sezone. Perić je slomio prst na šaci, Petković se ozlijedio, Ivanušec također, a otišao je i Ademi. Najednom je famozno široka Dinamova klupa postala jako kratka pa ju je Čačić morao puniti igračima iz juniorskog pa čak i kadetskog pogona.

Tonija Majića, 16-godišnjeg napadača koji se našao u zapisniku za utakmicu s Goricom, neki igrači nikad u životu nisu vidjeli. Čudili su se kad je osvanuo na klupi, a još više kad ga je Čačić u 91. minuti kod rezultata 1:1 ubacio u igru i to umjesto Josipa Drmića.

U nevjerici su s klupe na Šubićevcu gledali kako se šest igrača zagrijava čitavo drugo poluvrijeme, da bi u igru do kraja utakmice ušao samo Dario Špikić i to jer se Drmić ozlijedio. Igrači su se prije utakmice međusobno dogovorili kako će igrati jer su potpuno izgubili povjerenje u trenera i njegove zamisli.

Kad je objavljeno da Čačić više nije trener Dinama, odahnula je čitava svlačionica, ali i baš svi ljudi u klubu. S Čačićem je postalo nemoguće raditi, a igračima su odavno dosadili njegovi treninzi koje su doživljavali dosadnima, zastarjelima i neinventivnima. 

Njegova druga era u Dinamu bit će zapamćena po velikom europskom rezultatu, ali i po suludim odlukama u nastavku sezone. Prosuo je ogromnu prednost, nije imao pojma kako će nadomjestiti igrački i karakterni minus odlascima Oršića i Ademija, a istovremeno se držao kao najbitnija osoba u klubu kojoj nitko ništa ne smije reći.

Ante Čačić u dva mandata u Dinamu klub je dvaput uveo u Ligu prvaka i osvojio dva naslova prvaka. Mogao je ostati zapisan kao jedan od uspješnijih Dinamovih trenera, a navijači i javnost pamtit će ga kao tvrdoglavog tipa čije nerezonske odluke su napravile nered koji će novi ljudi u klubu morati čistiti jako dugo.