UGLEDNI novinar i književnik Drago Hedl upravo je napisao, kako kaže, najtežu knjigu svog života – o suicidu svog sina Matije. "To mi je najteži tekst i najteže napisani tekst", kaže Hedl za Index.

"Samo se veliki Igor Mandić na nekim stranicama svog fascinantnog opusa latio teme suicida u vlastitoj obitelji. Moja knjiga 'Matija', knjiga o mom sinu, sasvim sigurno najteži je tekst koji sam napisao", dodaje.

"Šest godina, koliko je prošlo od tog tragičnog gubitka, lomio sam se i razmišljao o pisanju o onome o čemu se obično šuti, što se skriva pod skute kao najveća obiteljska tajna, kao nekakva sramota, nedostojan čin onoga tko je to učinio. Ja sam na mog sina beskrajno ponosan, na svaki, baš svaki njegov korak", govori nam Hedl.

"Izniman čovjek, veliki znanstvenik, nježan i brižan sin… Nisam želio da njegovo odustajanje od ovog svijeta zasjeni njegov uspješan život. Hemingway je rekao kako svaka priča, ako se nastavi dovoljno dugo, završava smrću. Nažalost, Matijina je završila rano, prerano - tek kad je odškrinuo vrata pedesetih", priča nam. 

Knjiga se sastoji od 37 poglavlja, toliko je i dana trebalo da se posmrtni ostaci dopreme iz SAD-a i ukopaju na osječkom groblju. U to vrijeme niste stigli žalovati, tuga Vas je sustigla kasnije?

Više od mjesec dana u vremenu žalovanja Matijina mati i ja očajnički smo se borili kako sinovljeve posmrtne ostatke iz SAD-a vratiti u Hrvatsku. Kada nam je trebao mir, samoća, vrijeme plakanja, vrijeme da uopće shvatimo što se dogodilo, mi smo se borili s bešćutnom američkom birokracijom, besmislenim protokolima i hladnim Yaleom, velikim Yaleom, na kojem je Matija, doktor biokemije, iznimni znanstvenik, 11 godina marljivo radio da bi nas isti taj, zastrašujuće moćni Yale prepustio najnižim stepenicama lokalnih pogrebnih kuća da s njima rješavamo transport tijela.

Trajalo je to 37 dana. Nakon povratka iz Amerike, gdje Matijina majka i ja tjedan dana ništa nismo uspjeli učiniti, poslali smo bezbrojne mailove, telefonirali, angažirali utjecajne ljude u Hrvatskoj i Matijine prijatelje s Yalea, hrvatske profesore koji su ondje radili…

Koliko ste se bojali pisanja o smrti sina i je li motiv da Matija ostane osvjedočen i ovjekovječen bio jači od svih strahova?

Lektorica koja je među prvima čitala tek zgotovljeni rukopis rekla je da je to najfinija bronca od koje neki roditelj može napraviti spomenik svom sinu. Matijin život zaslužuje spomenik. Knjigu sam pisao da njegov život ostane zabilježen, ali i da možda pomogne onima koji su prošli takvo tragično, užasno životno iskustvo.

Kada se nama to dogodilo, bili smo izgubljeni. Posve izgubljeni. I posve sami. Mislili smo kako se to dogodilo jedino nama. Kasnije sam se sjetio nekih obitelji koje su prošle isto. Možda i dvadesetak njih. Nisam znao kako su se oni nosili s tragedijom. Možda bi mi, da sam znao, trunku pomoglo, bar mrvu bilo lakše.

Pisali ste knjige o djetinjstvu u Osijeku, krimi-romane, novinske tekstove da i ne brojimo. Je li "Matija" najvažnije što ste napisali?

Možda je ovo i zadnja moja knjiga. Meni je u siječnju 75 godina, a to je vrijeme reduciranih planova. Ne znam je li ova knjiga, što se čitatelja tiče, najvažnije što sam napisao, ali meni svako jest. Samo još ne znam je li mi sada teže ili lakše kad sam je završio.

Bit će, naravno, svakakvih komentara. Ljudi imaju pravo komentirati ovako ili onako. Ali volio bih, molio bih, da komentiraju tek kada pročitaju knjigu. Opsežna je, 330 stranica nimalo lakog štiva. Ima i vedrih stranica iz Matijinog djetinjstva i mladosti, ali i olovno teških vlastitog razotkrivanja. Bio sam iskren, duboko iskren, potpuno razgolićen. Osobito kad sam uspoređivao odnos s mojim prekrasnim, divnim ocem i moj odnos s Matijom.

U knjizi iznosite činjenice, ali i sjećanja na sina. Nije bio roker, bio je klasičar. Kakvim ga pamtite?

Matija je bio silno radoznalo, znatiželjno, ljubopitljivo dijete. Te osobine krasile su ga cijelog života. Nije pripadao rock 'n' roll generaciji svojih vršnjaka, bio je pomalo usamljen u svijetu opera.

Imao je ogromnu kolekciju vinila i hrpu CD-ova s manje i više poznatim operama; uz hrvatski i engleski, tečno je govorio talijanski, španjolski, njemački - Balzaca je čitao na francuskom; služio se švedskim, korejskim…

Svirao je flautu i klavir, ostavio je mnoštvo znanstvenih radova u relevantnim časopisima, bio je perfekcionist, nije se zadovoljavao izračunima na pet-šest decimala, mogli ste s njim razgovarati o svemu - ne samo kad je u pitanju biokemija već i astronomija, povijest, slikarstvo…

Matija je bio znanstvenik na Sveučilištu Yale. Uspješan mladi čovjek. Oprostite na pitanju, ali jeste li predmnijevali kako je taj uspjeh bio prevladan osobnim osjećajem neuspjeha?

Matija na Yaleu nije sanjao tamošnji vječiti san, nije sanjao o onome što je Oscar u filmu, a Nobel u znanosti, na Yaleu. Pričali smo o tome, pa dobro znam. Isključivo ga je zanimalo kako znanost, kako ono što radi može pomoći dobrobiti ljudi. Radio je puno na otkrivanju uzroka Chronove bolesti; ukucajte u Google njegovo ime, pa ćete vidjeti u koliko je radova bio prvi autor, a u koliko sudjelovao.

Prvo autorsko mjesto više je puta prepustio mlađim kolegama iz istraživačkog tima koji nisu imali dovoljan broj znanstvenih radova. Znam da bi me prekorio zbog ovoga što sam sada rekao. Bio je samozatajan, širokogrudan i beskrajno skroman. I uspješan, vrlo uspješan. Govori to najbolje 11 njegovih godina na Yaleu, na Yaleu čija se vrata teško otvaraju i gdje nema mjesta za prosječne.

Govorite u intervjuima o strašnoj kompeticiji među profesionalcima ondje gdje je Matija radio. Možda nismo navikli na to u našim krajevima, ali može li to gurnuti čovjeka u beznađe?

Matija je bio druga osoba u laboratoriju profesorice Clare Abraham na Yale School of Medicineu. Radio je iznimno puno: u 8 je ulazio u laboratorij, a izlazio oko 20 sati. Čak ni nedjelja nije bila posve slobodna. Skoknuo bi pogledati kako napreduju pokusi koje su radili, pa ako je bilo vremena, skoknuo bi u New York pogledati kakvu operu ili izložbu.

Sagorio je na poslu. Nije mobing u Americi, bar ne tamo gdje je on radio, kao u nas: napravi to ili uzmi radnu knjižicu. Tamo je malo drugačije, sve je umotano u naoko meki kondicional: "Biste li mogli? Mogu li vas zamoliti?" Ali odgovor može biti samo potvrdan.

Bila je silna odgovornost na njemu, vodio je timske istraživačke projekte pa mu je jednom zgodom doktorandica, članica tima, dala netočan rezultat. Pozvao ju je u stranu, tiho upozorio na grešku i rekao: "Ovo je Yale, moramo biti sigurni, apsolutno sigurni u svaki i najmanji detalj."

Drugi dan je došla uplakana, ispričala se i donijela mu čokoladu. A on me navečer sav nesretan nazvao i rekao kako je bio iznimno obazriv, kako nije podizao glas, već mirno i potiho ukazao na pogrešku i da mu je sada silno teško što je nju to toliko pogodilo.

Vjerujete li nakon svega u "američki san"?

Nakon onoga što se dogodilo s Matijom više mogu govoriti o ''američkoj noćnoj mori''. Sve dok se to nije dogodilo, mislio sam kako je Matija ostvario ''američki san''. Otišao je u Ameriku još maloljetan, imao je 17 godina i uspeo se do znanstvenih vrhova, sam samcat, svojim znanjem, umijećem, upornošću i talentom.

Punih usta, ponosan, govorio bih kako je moj sin na Yaleu, kako ondje uspješno radi i živi, ne sanja, već živi ''američki san''. Ali iz toga sna on se nije probudio, utonuo je - sam tako odlučivši - u san tišine, mira, vječne samoće i ondje pronašao taj san.

Za razliku od Matije, koji je u Americi proveo više od polovine svog kratkog života, otišao je s 43, ja sam ondje živio tek godinu dana, pa mi se, onako mladom i neiskusnom, tek punoljetnom, učinila obećanom zemljom. Možda je ''američki san'' zanosan i lijep, no s ''američkom javom'' malo je drugačije.

Miljenko Jergović kaže da je to knjiga o odnosu oca i sina. Vaš odnos bio je idiličan, kako izgleda kad se idila sruši?

Otrcano je kada kažemo "kada bih mogao vratiti vrijeme". Ali kada bih to mogao, učinio bih puno više da moj odnos s Matijom uistinu bude idiličan. Voljeli smo se, imali smo sjajan odnos, bio mi je silna podrška u vremenima kad su me mračni oblaci tiskali na podivljalu pučinu. Ja takve oblake, koji su sigurno pritiskali i njega, nisam prepoznao.

Zbog njegove samozatajnosti; nikada se on ni na što nije žalio, nije govorio ne mogu više, ne ide više ovako. Zato je šok bio veći. Čitao sam kasnije o depresijama, raspoloženjima koja vuku na dno, ogrću plaštom beznađa i bezizlaznosti; čitao sam kako ljudi u takvim stanjima to ne dijele ni s najbližima. Ponekad bljesne tračak svjetlosti, nade, pa se gura dalje. Dok se može. Dok posljednja cigla tog mračnog tunela ne povuče u bezdan.

Niste preboljeli gubitak. Nitko to ne može. Koliko je trebalo da nastavite funkcionirati u normalnom životu i profesiji koja nije jednostavna?

Taj se gubitak ne može preboljeti. Ali ja sam nastavio raditi, raditi što više, previše za godine koje su me sustigle. Tako se odmičem od pitanja, milijun pitanja, bježim od preispitivanja, samooptuživanja, ponajviše od samosažaljenja.

Znam koliko je Matija cijenio moj rad, kolika mi je podrška bio, znam s koliko je ponosa govorio o svojoj majci i svom ocu. Čuo sam to od njegovih prijatelja s Yalea, prijatelja sa Sveučilišta u Chicagu, gdje je bio na postdoktoratu, prijatelja s Purduea, gdje je doktorirao, prijatelja s Iowa Statea, gdje je diplomirao.

Govorila mi je to obitelj kod koje je živio prvu svoju američku godinu dok je u Amesu, u Illinoisu, pohađao srednju školu. I zato radim. I danas, u osmom desetljeću života. Radim zbog Matije i nadam se da ga nisam iznevjerio.

Pretpostavljam da ne možete prenijeti utjehu roditeljima s istim iskustvom. Ipak, nastavljamo li u takvim slučajevima kao roditelji živote svoje djece kroz sjećanja?

Nažalost, utjehu roditeljima koji su izgubili dijete nitko ne može prenijeti. Možda ova knjiga tek ponekom šapne: niste sami. Život nije put posut laticama ruža, puno je provalija na sve strane. Te provalije - i više nego što mislimo, više nego što znamo - bez objašnjenja povuku u ambis nama drage, najdraže osobe.

I to bez ikakva pravila, bez upozorenja. Nema tu reda, onog prirodnog, svetog reda koji kaže: djeca pokapaju roditelje, unuci se opraštaju od djedova i baka. Stajati nad grobom svog djeteta i gledati kako urna s njegovim pepelom tone u onu malenu humku najveća je nepravda koju život može smisliti.

Savjetodavnu pomoć suicidalne i depresivne osobe mogu dobiti na više mjesta. U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko brojeva telefona za psihološku pomoć:

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida: 01 2376 335 (radi od 0 do 24 sata)

Plavi telefon: 01/4833888 (plavi-telefon@zg.t-com.hr)

Psihološki centar TESA: 01/4828888 (psiho.pomoc@tesa.hr)