Foto: Index
U OBITELJI iz koje potječem, alkohol je oduvijek bio problem. Zapravo ne toliko problem, koliko stil života.
Na svakom obiteljskom okupljanju, uvijek smo ili razgovarali o najnovijim alkoholom izazvanim ispadima ili smo svjedočili istima. Bila sam dijete, ali još se svega sjećam. Svi koji u obitelji imaju alkoholičara, znaju o čemu pričam. Znaju kako je kada se sasvim ispravna, duhovita i marljiva osoba pretvori u osobu kojoj se naružio fizički izgled, karakter i način ponašanja. Dobro im je poznat i nepodnošljiv smrad ustajalog alkohola koji isparava iz svake pore. Nikakav tuš to ne može skriti. Iako, kad već duboko zaglibi, alkoholičar se rijetko više i tušira. Zatim su tu iluzije i paranoje. Ovisno o karakteru, alkoholičar drži da je najveći i najbolji suprug/otac/ljubavnik/sportaš/umjetnik i svi ga vole i cijene jer razumije cijeli svijet i ljudsku prirodu. On zapravo sve zna. Ako je prirodno malo paranoičan zna biti uvjeren da ga žena vara s prvim susjedom, da ga se obitelj želi riješiti, da su mu jedini prijatelji oni iz birtije jer ga jedino oni razumiju i jedino je njima bitno da on bude sretan. Vlastita ga obitelj, po njegovom mišljenju, uopće ne voli. A sve što obitelj zapravo želi je da se osoba koju su poznavali i voljeli, vrati natrag.
Po mom obiteljskom iskustvu, najgore je kada je alkoholičar po prirodi nasilnik.
Kada se nasilnik ne trijezni
Dok većina ljudi pije prigodno ili navečer čašu prije spavanja, moji se djedovi i stric u pravilu nisu trijeznili. Strica je zbog alkohola ostavila žena i nebrojene ljubavnice nakon nje, ali bake s obje strane moje obitelji nisu imale mogućnost ostaviti svoje muževe. Gdje da odu? Što da rade? Prije šezdesetak godina na selu, obitelji baš i nisu bile voljne primiti natrag kćerke nesretne u ljubavi. Posebno ako su rodile djecu. Većina njih bila je nepismena i nisu imale baš nikakve mogućnosti za prosperitet. Jedino što su znale bilo je čuvanje stoke, rad u polju i ostale težačke poslove.
Baka mi je nedavno umrla. Prije toga mi je ispričala dosta pojedinosti o svom životu s djedom i životu prije njega.
Jedino vrijeme kada je bila sretna, bilo je vrijeme provedeno s drugim čovjekom, dakle, ne s mojim djedom. Mojoj je baki otac jako rano preminuo, tako da ga se uopće ne sjeća. A mama joj je bila zločesta babuskara koja je činila sve da joj zagorča život. Od banalnosti da joj nije dozvoljavala nositi haljinicu i kad bi ju dobila od nekoga na poklon, pa sve do toga da joj je zabranila da se uda za svog izabranika. On je bio nekoliko godina stariji pod nje, volio ju je i poštovao. Znao je da je nepismena, ali je jednako tako znao da se ne boji raditi i da joj ništa nije teško. Zamislio si je da ju zaposli u tvornici u kojoj je i on radio. Najprije kao čistačicu, a kada netko od šefova vidi da je vrijedna, zaposlit će ju kao radnicu na strojevima. No moja prababa Manda nije dala. Naime, taj čovjek je po Mandinom mišljenju imao jednu veliku manu. Bio je Zagorac! Znala je moja baka da nije stvar u Zagorcu, već u prababi Mandi. Zlo od žene. Htio je Zagorac da pobjegnu zajedno, ali baka nije smogla hrabrosti.
I sjebala si je cijeli život.
Ne sjeća se koliko je puta pobacila
Prababa i bakina buduća svekrva dogovorile su brak moje bake i djeda. Ne znam koliko je i on bio oduševljen idejom da oženi baku, umro je prerano da mi išta ispriča. Dalje je slijedila jedna godina nesreće za drugom.
Stalno ju je tukao. Šakama, batinom, svime što mu je palo pod ruku. I sve je to ostalim mještanima bilo normalno, uobičajena praksa. Zamišljam si da je tada prizor prebijene žene kako hoda kroz selo bio uobičajen jednako kao i vračanje krava s ispaše. Svi na kratko izađu van, ali se i brzo se vrate unutra kao da se ništa nije dogodilo. Nebrojeno puta ju je ganjao nožem kroz selo, skrivala se kod susjeda, po stajama i na poljima. Jedva je ostala živa nakon što ju je napao motikom kojom je netom prije toga okopavala krumpire.
Ne sjeća se koliko je puta pobacila. Ako bi se djed vratio kući pijan, ali još dovoljno sposoban za seksualno iživljavanje (tako mi je upravo baka rekla, da se iživljavao nad njom), često bi se iz tih noćnih pijanih susreta dogodila trudnoća. Četvero djece koje je rodila, zapravo su imali sreće. Ostali moji nesuđeni stričevi i tetke, stradali su jer se za to pobrinula priroda ili djed batinanjem.
Nekoliko puta je i sama potražila pomoć lokalnih baba koje su obavljale pobačaje. Morala je. Naime, djed je znao biti toliko pijan da je danima spavao, nije se sjećao ničega što se dogodilo.
A jako je opasno kada se pijani nasilnik ne sjeća da je ženi napravio dijete. Onda će tek vidjeti svog Boga. To se dogodilo onda kada ju je napao motikom.
Nije htjela više riskirati.
Sretna jer ju nitko ne tuče
Naravno da su i moj stari, stric i tetke dobivali svoje porcije batina. To je opet, druga priča. Kada je stric krenuo u srednju školu, počeo je braniti baku, mog tatu i tetke od njegovih napada, pa se malo smirio. Ali kada je moj tata kao najmlađe dijete otišao od kuće, baku nije imao tko više braniti i nije joj dao mira sve dok nije preminuo od srčanog udara prije dvadeset godina.
Iako ga već dugo nema, svoju ostavštinu alkohola, nasilja i poremećenih odnosa prenio je na moga strica koji je to dalje prenio na svog sina, mog bratića. Dobro, bratić mi je ljubitelj speeda, alkohol mu više dođe kao međuobrok. Tako da se nasljeđe nastavlja.
No barem je baka posljednjih dvadeset godina bila mirna i živjela je sretno. I to samo zato jer ju nitko nije mlatio.
A ja sam mislila da je meni malo potrebno za sreću…